Nedavno se, nakon što sam podijelila svoju kolumnu u jednoj Facebook grupi, razvila mala rasprava o tome živi li se od klika ili lajka. Neke su mi mame zamjerile što sam kolumnu podijelila u grupi, premda se radilo o kolumni za mame u grupi za mame, u kojoj sam inače dosta aktivna jer mi je grupa jako zanimljiva.
Klikovi i lajkovi kao valuta
Neke su mame to smatrale samoreklamiranjem zbog lajka ili klika. Svjesni smo svi koliko se medijski prostor pretvorio u bitku za klikove. Ta stranka ima čak i opoziciju, no nećemo sad imenovati stranice vrlo zanimljivog imena. Klikovi i lajkovi postali su moderna valuta. Onaj tko ima klikove i lajkove ima moć. Klikovi i lajkovi prodaju proizvode, ali i dižu revolucije i mijenjaju javno mnijenje. I zato je bitka za njih bespoštedna. Ne biraju se sredstva. Krade se tuđi sadržaj, tekstovi, fotografije, dizajn. Sve što će privući nove klikove i lajkove. Samo, s njima je složena situacija. Oni se ne mogu kupiti. Mislim, mogu ako želite sijaset arapskih imena na listi pratitelja.
Era plakanja za tuđom savršenošću
Ali oni genuine lajkovi neće doći tek tako. Moraju se zadobiti. Autentičnošću. Izlazimo lagano iz ere plakanja za tuđom savršenošću. Hoćemo stvarni život. Poistovjećivanje. Identifikaciju. Ellu Dvornik koja uslika hrpu neispeglanog veša. Hoćemo antijunake, pobratimstvo lica u svemiru, one koji daleko od nas žive našim životom. Naravno, ne smije se raditi o prevelikoj količini autentičnosti jer toliko još ne možemo prožvakati. Tek tu i tamo, među hrpom savršenih fotografija, mora proviriti neka savršeno nesavršena. Jer Ellina hrpa veša uvijek izgleda nekako fotogeničnije od naše. Da nam je oku ugodno.
Brutalna autentičnost nije baš ugodna. Uplakana žena kojoj je muž rekao da je debela, mama koja se izderala na svoju djecu, a nije grljenjem "ishendlala" tantrum, tegla Nutelle zaista pojedena, to je malo preautentično. Poput onih fotografija na kojima se treba iskreveljit, a na kojima tek neki to shvate ozbiljno pa se zaista ružno iskrevelje. Ostali se slatko krevelje.
Influenserice
Slatko se kreveljeći, influencerice su postale moderne književne junakinje našeg vremena, ali osim što su junakinje, one su i same svoji pisci. Svjesne što se traži, trgujući lajkovima, kao što se nekad knjigama. Okej, malo me je ponijelo, knjigama se na sreću trguje i danas, ali nisu toliko u fokusu javnosti kao nekada. Pitam se ne ide li priča s lajkovima nešto dublje. Ne želi li domaćica vidjeti svoju hrpu veša drugdje zato da se ne bi osjećala lošije i manje vrijedno? Ne tražimo li tako neku vrstu odrješenja za pojedenu čokoladu i deranje na djecu? Eto ona je isto pa nema veze što sam i ja. Eto, razumljivo je, pa i ona je...
A kome se opravdavamo? Koji su to suci u našoj glavi kojima podnosimo račun? Da se vratimo na naš naslov, ostaje nam pitanje: Živimo li onda od lajka? Sigurno da jesmo. No, dopustimo prije da nam naša savjest udari lajk. Tada nećemo biti ovisni o internet lajkovima, tada se neće moći nama manipulirati lajkovima i tada će oni biti ono što i trebaju, simpatične povratne informacije naših virtualnih prijatelja. Bezazlene i dobrodošle, čak i kao izvor zarade.
