Podjelite
  • 238
  •  
  •  
  •  
  •  
    238
    Shares

“Iako već četrdeset godina “žuljam” gradski asfalt Splita, genetski – po ocu – pripadam Niskom, malom i izoliranom selu podno brda Moseća. Sa sjeverne strane brda je selo Muć i državna prometnica ka Drnišu, a s južne strane…kao da je vrijeme stalo. Možda baš zato što u Niskome živiš ili nekome dolaziš na svetog Ivana, sprovod ili neki drugi bitan događaj.

Inače, tu nerado i poštar dolazi, baš zbog toga što je toliko sa strane. Poput slijepog crijeva, gdje možeš parkirati i nema dalje, osim u brda. Iako je za vrijeme Jugoslavije postojala barem zadruga s crnom pločom iznad, na kojoj su bila upisana imena poginula u NOB-u, danas više nema zadruge, ali je dodana ploča s onom drugom polovicom, sa suprotne strane.

A seljaci k’o seljaci, kopali bi u polju da prehrane mnogobrojnu djecu, a novačila bi ih vojska koja bi toga dana prošla. Nije se moglo reći “neću”, jer kazna za to je bila “po kratkom postupku”, za ideale koje ti jadni seljaci nisu niti čuli niti znali da postoje. A od tiranije su i pobjegli. Koliko god se sporio s Hercegovcima, ne mogu pobjeći od činjenice da su i moji pretci – gle ironije – baš iz tog područja. Jer kako narodna predaja kaže, prije dvjesto godina je u nekom selu – između Livna i Širokoga brijega – živio krupan i crnoput čovjek, baš ono kako se znalo reći – galast.

Njega su s vremenom prozvali Gale, a njegova tri sina Galići. Kako je turski zulum uzeo maha, stari otac ih uputi, s dva dukata po glavi i naramkom hrane, prema zapadu. Jedan nastani Imotsku krajinu, drugi Sinjsku, a treći, ne pretjerano bistar, baš ovo Nisko. Jer taj moj pra-predak, čije prezime nosim, je izabrao baš to mjesto na raskrižju za nigdje, bez ikakve vode i grama plodne zemlje. Ali, ako nije bio baš matematičar, bio je jako vrijedan, pa je – s ostalim sumještanima – raskrčio kamen golim rukama i dobio polja i vrtove, koji su ih, uz ono malo stoke, hranili. Kako bi naš narod rekao – ljuta Zagora. I teški Vlaji.

Da pojasnim ljudima izvan Dalmacije, Vlaji nisu isto što i Vlasi. Ovi drugi su uglavnom pravoslavci, Rumunji ili Srbi, dok se u našem slučaju radi o potomcima Ilira, Romana i Slavena. Ili po venecijanski – Morovalacchima.

Dva stoljeća kasnije, za primorce su svi ljudi u Zagori – Morloci, tj. Vlaji. Često i posprdno. Nije to bio lagan život. U svitanje su bili u polju i oko kuće, a u sumrak su već odavno spavali. Često i po njih deset u obitelji u malim, kamenim kućicama, koje nisu bile namijenjene za boravak, već samo za spavanje, skrivanje od kiše i blagovanje. Ako se tako može nazvati ona šaka pure (palenta, op.a.) i crnog kruha. U jednoj prostoriji se jelo, spavalo, rađalo i umiralo. U dvadeset kvadrata su bili slamom ispunjeni kreveti i ognjište s vatrom. Na koju se spuštao “bronzin” – željezna posuda s ručkom – iz koje su svi jeli.

U jednoj takvoj kući je živio moj djed, baba i sedmero djece, od kojih je jedan i moj otac. Ta djeca su danas ljudi, a kuća – kao i sve druge u selu – ili srušene ili nijemi spomenici povijesti, prenamijenjeni u ostave, svinjce i pušnice za mesu, a okružene novim kućerinama, često i nedovršenim zbog nedovoljno zaduženih kredita. U mome djetinjstvu, selo nije imalo cestu, telefona i vode, ali je zato imalo barem struju, televiziju i stoku. Mnoštvo stoke. Od ovaca i koza, do krava i svinja. Posebno je bilo zastupljeno ovčarstvo, pa ne čudi da je postojao cijeli mali rječnik za naredbe tim vunastim stvorenjima. Ove riječi sam zapamtio od svoje baba Jake;

1. “Na moja, na…na..” (eng. “Take mine, take…take…”) Radi se o vabljenju ovaca solju, kruhom ili samim prstima. Ako ne bi išlo iz prve, tada bi se imenovala najpitomija ovca, za kojom bi došle i druge. Na primjer: “Na moja Biberuša!” (eng. Take my Peppergirl!). Ton glasa pitom i smiren.

2. “Voč, voč, voč…” (eng. izgovor: “wautch”, a značenje: “Water, water, water…”) Ovdje bi baba u kamenu posudu ulila vodu, te ih kreštavim glasom – s naglaskom na tvrdo “č” – zvala da se napiju. Pretpostavlja se da je riječ “voč” izvedenica od “voda”. Sami uzvik je poziv na piće, prije samog čina.

3. “Proč…proč…proč…” (eng. izgovor: “proch”, a značenje: “Drink…drink…drink…”) Radi se o svojevrsnom bodrenju dok piju. Naravno, uz obavezno kreštanje plus tvrdo “č”.

4. “Trloč…trloč…trloč…” (eng. izgovor: “trlouch”, a značenje: “Drink it faster…drink it faster…drink it faster…”) Ovako bi ih baba ljutito upozoravala da završavaju s pićem jer ih ima još koje nisu pile. Ne trebam napominjati što je bilo obavezno pri tom glasanju… Kao što vidimo, sva je mudrost bila pojednostavljena u tih par slova. Što je mojoj babi bilo “Trloč”, Englezu bi bilo; – Drink my sheep. And hurry up. Other sheep are also thirsty… Pa vi sami zaključite tko je mudriji.

A za ovaj put bi još pojasnio nazive rodbinske pripadnosti. Koje nisu samo svojstvene za moje selo, nego i za ostala iz Zagore. Pa i šire Dalmacije. Jer ako je “Vlaj” za išta ekspert, to je onda trenutačno dešifriranje dali je neko prezime “naše ili njihovo” i tko je s kime u rodu u obližnjih par sela. E sad, većina ljudi zna za ujak, otac, majka, rođak, punac, djed, sestra, strina i slično, ali što je s malo egzotičnijim titulama? Pa par riječi i o tome…

1. “Nevista” (izgovara se kao “nev’sta, s progutanim slovom “i”) Svi znamo da je to zlo i pohotno biće sa zmijskim jezikom. Ali kakav joj je odnos s drugim ukućanima? Muž je obožava, ali je ipak “dikod derne u rebra” da joj ne bi palo na pamet pomisliti na drugog muškarca. Ipak, ona je ta koja upravlja kućom i situacijom, iako on misli da su konci u njegovim rukama. Svima je draga osim svekrvi koja ju je odmah “pročitala”.

2. “Svekrva” (dolazi od riječi “svekriva” ili “za sve kriva”, koje su izmislile neviste) Svaka nevista kad-tad postane svekrva. Što znači, isti je to vrag.

Karakteristično za nju je da od sina pravi debila (sve mu ugađa, op.a.), a nevistu, pa sad da je najbolja na svijetu – jednostavno mrzi! Ostavlja dojam savršenosti, dok nevistu prikazuju kao neradnicu. Svugdje zaviruje, o svakome sve znaj, a predmet je svađanja većine parova, zbog njenog pretjeranog miješanja u njihov brak. Svog muža pravda čak i ako je udari (“Ma nije on tija, pobigla mu je ruka..”)

3. “Zava” (ili “Zaova”) To je od muža sestra. Obično je neudana, a kako u njoj stoluje vrag, tako bratovu ženu nagovara na izlaske i djevojački život. Zbog čega obje bivaju brutalno ispljuskane. Zava kad-tad postaje nevista, a nakon toga i svekrva. Sve jasno.

4. “Jetrva” (hibrid od riječi “jegulja” i “trviti se”, što znači da dotična dama zapali iskru svađe i samo isklizne poput imenovane ribe..) Rodbinska kategorija koja zvuči baš hard core seljački, a simbolizira od muževog brata ženu. Ma zamisli ti samo te rodbinske veze? Sad bi se one zbog toga trebale ludo voljeti? Mo’š mislit! I da, one su obje neviste, a jednog dana će biti i svekrve. Zlo na zlo. Logično.

5. Diver (ili djever. Posprdno od “djevac”, tj. muškarac koji još nije ostvario seksualni odnos) Pandan zavi. S tom razlikom što je potonja seksualno aktivna od svoje dvanaeste godine, a ovaj to još nije ni u četrdesetoj. Razlog tome je alkohol, kojeg pije u obilatim količinama, pa na kraju u kafiću i dobije obilate batine, umjesto žene, koju je došao osvojiti svojim seoskim šarmom. Sa bratom redovito ne priča zbog ostavštine ili neke psine iz djetinjstva.

6. Badžo (izvedenica od riječi “baja”, što bi značilo nešto kao lola, dasa, dika, mangup…) To je isto što i jetrva kod žena. Dakle, to su dva muža od dvije sestre. Uglavnom pijanice i kurvari. Pokrivaju jedan drugoga u nedjelima, a od svih nabrojenih, najviše su odani i povezani. Obično ih sestre otkriju, pa bivaju izbodeni krojačkim škarama ili onom preslicom za vunu. Ima još puno tih narodnih pošalica, ali za ovaj put toliko.

Uglavnom, moje selo sada ima asfalt i internet, ali je zato “blago” (stoka, op.a.) otišlo u povijest, isto kao i neki stari običaji, pogotovo odlaskom ljudi u gradove na posao i školovanje. Ipak, dok je nas, naših sjećanja i ovakvih zapisa, živjet će i duh starog sela. Ili dok je žitelja kao što je moja baba Jaka.

Prije nekoliko godina, prolazila selom ekipa Hrvatske televizije, pa su tražili da im netko kaže par informacija o vukovima, koji kao vrsta nestaju pa ih treba zaštititi. Na njihovu nesreću, naišli su na moju babu koja ih zamalo nije “stinama utukla” samo zbog te riječi “zaštititi”. Ne shvaćaju “Purgeri” da se ona, samo godinu prije, “jačala” s vukom oko janjeta. Grabežljivac ga zagrizao za nogu i vuče na svoju stranu, a baba svoje blago oko vrata i viče;

– Puštaj vuče, to je moje! I na kraju vuk popustio babi od pedeset kilograma.

Eto to su ti famozni “geni kameni”, sastavljeni od vapnenca, sivca, živca, škriljca i tko zna kojeg kamena još, a u kojeg je uzidano višestoljetno iskustvo, bol, snaga i ponos…

– Dobro je bogati, ne laprdaj više! – reći će netko iz velikog sela, pa nadodati sa smiješkom;

– A ima li u toj tvojoj selendri netko poznat?

A ja ću mu odgovoriti;

– Naravno da ima. Čuo si za Matu Baturinu (igrač Hajduka i najbolji strelac HNL 1998. godine, op.a.)?

Osim njega imamo olimpijsku plivačicu iz Atene 2004.g. – moju sestru Anitu Galić – a imamo i par lokalnih revolveraša. Što nije mala stvar, jeli tako?

I na kraju, imaju i nekog Juku. Lik je čudak, putuje o svitu, mota neke zmijurine oko sebe, ali znaju ljudi za njega…

– Bilo bi mu bolje da se motike uvati… – nadodat će moj sugovornik, pljucnut na pod i otići u svome pravcu…

Više o autoru na: www.themladichi.com i www,juricagalic.com


(Visited 1 times, 1 visits today)

Podjelite
  • 238
  •  
  •  
  •  
  •  
    238
    Shares