Znao sam za Mirka Beovića. Pratio njegov fotografski web i divio se fotografijama tipa National geographica, što je i moj stil. Ali nisam znao da je vojnik. Specijalac i umjetnik u jednoj osobi. Fascinantno.

Trebale su nam tek dvije kave da dogovorimo putovanje za dušu i relaksaciju. Iako sam, kroz život, često u liderskim ulogama, rekao sam mu;

– Ajde Mirko, složi ti rutu, a pa ako što ne bude odgovaralo, lako ćemo izmijeniti ili dopuniti.

I nisam pogriješio. Već navečer sam dobio popis od petnaest destinacija, tako precizno složenih i prezentiranih preko Google Eartha, da bi mu i NASA-ini matematičari pozavidjeli.

Noć prije odlaska na teren nisam mogao zaspati, kao ni uvijek prije putovanja. Poslao sam poruku Mirku i shvatio da je i kod njega isto stanje.

U tri sata sam se probudio, kao da još jednom provjerim svoj ranac, kojeg sam opremio za pet dana više. Nikad se ne zna.

U četiri je došao po mene i konačno smo krenuli. Prva destinacija je bila selo Cetina, sedam kilometara od Vrlike i sela Civljana, u Šibensko-kninskoj županiji. Ipak, to etnički pomiješano selo – koje je sa svojih dvjestotinjak žitelja u Domovinskom ratu bilo pod okupacijom – nije bilo svrha našeg dolaska, već izvor Cetine, crkva svetog Spasa i Kostić-špilja.

Parkirali smo oko 4.30 pored crkve Vaznesenja Gospodnjeg, pravoslavnog hrama iz 1940. godine, te se, još u mraku, spustili prema izvoru Cetine.

Kako se sunce probijalo s istoka, tako je otkrivalo taj potopljeni, speleološki objekt, sada jezerce duboko preko stotinu metara, iz koje izvire kristalno čista i hladna voda, na svom putu – od više od stotinu kilometara – do Omiša, gdje se ulijeva u more.

Zanimljivo, ovo nije jedini izvor, ali je najzanimljiviji zbog svog izgleda, poput nekakvoga sifona u bezdan. Zove se Glavaš, a Srbi ga nazivaju još i Milaševo vrelo.

Fotografiramo ga iz svih uglova, pa je refleksija kamene crkve uvijek drugačija, a opet ostavlja tako moćan dojam. Ipak, nakon sat vremena, ostavljam Mirka da još uživa, a ja obilazim područje da vidim ima li što životinja. Letimičan pogled otkriva stanište brojnih zmija, škanjaca i pastrva.

Oko 6.00 ulazimo u auto i radimo jako mali put, svega par stotina metara, te stajemo pored jednog groblja, u sredini kojeg se nalazi impozantna, starohrvatska i predromanička crkva Svetog Spasa.

Datira iz devetog stoljeća i okružena je hrvatskom nekropolom s 1162 groba, ukopanih od devetog do petnaestog stoljeća.

U vrtlogu povijesti, previranja i migracija, našla se u pravoslavnom okruženju, pa je danas okružuje i pravoslavno groblje, podignuto u drugoj polovici prošlog stoljeća.

Usprkos promjenama vremena, od pljuska do sunca, radimo zadovoljavajuće fotografije i krećemo prema Kostić špilji, koja je također na rubu tog istog sela. Dok lutamo u potrazi sa znakom ili čovjekom, koji bi nas uputio do nje, nailazimo i na stari, rimski most. Zaista je područje od iznimnog arheološkog značaja.

Oko 7.15 konačno nailazimo na dva starca, koji nas u početku gledaju s oprezom, da bi se na kraju raspričali, shvativši naše namjere. Upućuju nas preko malog mosta, na kraju kojeg vidimo kanal, a na kraju kanala i tamnu špilju.

Nije velika, ali je ugodno obojena, pa je dobar motiv za fotografiranje, pogotovo jer u jednom dijelu ima i mali bazen.

U Kninu radimo kratak predah za doručak i već oko 9.00 smo na putu prema selu Ključ, u drniškom zaleđu. Cilj je tvrđava Ključica, koja se nalazi s desne strane kanjona Čikole.

Kada smo u 9.30 prošli selo i izbili na makadam, s lijeve strane smo ugledali tvrđavu, ali jako daleko. Pokušali smo ići tim makadamom u nadi da ćemo naći sporedni put, ali smo vozili gotovo sat vremena kroz sve lošiju cestu, dok nismo došli do kraja.

Ekipa iz neke elektrane, opremljena terencima, se krstila u čudu zbog činjenice dokle smo došli gradskim autom. Savjet radnika je bio neumoljiv. Vratiti se na početak makadama, parkirati i pješke se spustiti do tvrđave.

Kada sam vidio kako izgleda taj put do tvrđave, oblio me dodatni znoj. A bilo ga je od nesnosne vrućine.

S druge strane, Mirkovo lice je odavalo neko pritajeno zadovoljstvo. Pa da, taj okorjeli specijalac je uživao u težem savladavanju puta.

Nije bilo lako balansirati s trideset kilograma opreme po tlu, koje se gadno odronjavalo pod nama. Sve to vrijeme je Mirko zadovoljno napredovao, tek ponekad se osvrnuvši kad bih ja opsovao ili proklizao.

Borimo se s grubim terenom više od sat vremena, da bi nešto prije 13 sati došli podno te najveće i najočuvanije, srednjovjekovne utvrde na području nacionalnog parka Krka.

Iako su je plemenitaši Nelipići sagradili u 13 stoljeću, stara utvrda je bila dobrih zidova i očuvanih prostorija. Možda baš zato što je bila u uporabi i obnavljana sve do 1648. godine, kada je zadnji osvajači – Turci – konačno napustili. Od tada se na brdu uzdiže kao nekakav ukleti dvorac, s onom trećinom od kule, koja kao da se odbija urušiti.

Nakon što smo se ulogorili i malo odmorili, oko 16 sati idemo svatko na svoju stranu u potrazi za što boljim kadrom. Mirko se penje na skroz suprotno brdo i, poput snajperiste, čeka zalazak sunca za okidanje, a ja se spuštam niz južne obronke i hvatam detalje. Cijelu tu idilu, tek ponekad, prekine pjev neke ptice ili naše posprdno dozivanje s brda na brdo.

Pred zalazak sunca dolazimo do logora, te se počinjemo pripremati za noć. Radim logorsku vatru i uživam u spremanju večere. Lagana priča o životu – kako to već ide kada su ljudi odvojeni od civilizacije i tehnike – je trajala kraće od vatre, koja je još pucketala dok smo mi spavali mrtvi umorni. Ponekad, kroz san, bih čuo nekakvu zvijer ili zov malog ćuka. Duhove Turaka, koje su nam spominjali seljani, nismo susreli.

Već u 6 smo se, pomalo smrznuti, probudili i raspremili logor, te krenuli put auta da nas ne uhvati vrućina. Međutim, još nismo ni došli do njega, a kiša je počela lagano padati.

Pravi fotograf joj se raduje, baš kao i dramatičnim oblacima, jedino što je kretanje donekle otežano.

Nakon doručka u Kistanjama, dolazimo u mjesto Ivoševce i zaustavljamo se pored rimskog logora Burnum iz rimsko-ilirskih ratova, tridesetih godina prije Krista.

lli, bolje rečeno, onog što je ostalo od tog logora. A ostala su dva luka, portika principia, i ništa više. No i to je bilo dovoljno da Mirko napravi, po meni, najbolju fotografiju ekspedicije. Scenu ruke kroz žito, poput one iz filma Gladiator.

Nešto prije 8 sati dolazimo do kamena na kojem je pisalo: “Ovuda je prošao cesar i kralj Frane Josip i nagledao se Manojlovca, 1899.”

Radilo se o famoznoj stijeni zvanoj Careva glava, odakle se pružao prizor na Manojlovački slap, koji je sa svojih 59,6 metara najveći i najatraktivniji na Krki.

Odgovor zašto nije posječen kao Roški slap ili Skradinski buk, leži u činjenici da je jednostavno – nepristupačan. Kako s kopnene, tako i s riječne strane.

– Ja taj slap želim vidjeti iz bliza. – rekao je Mirko i ustao.

Trebam li napominjati kako sam trenutak poslije hodao za njim gotovo dva i pol sata, tražeći putove koji su ponekad bili samoubilački. Uz to je padala kiša od koje se tlo klizalo, a drača je rezala noge.

Ipak, onaj prizor koji se otvorio samo za nas i onaj urlik oduševljenja koji smo nesvjesno ispustili, bio je najveća nagrada za trud. Kako smo imali samo jedan stativ, prvo je fotografirao Mirko, a nakon toga ja, tako da nisam ni primijetio gdje je on nestao. A izronio je s druge strane slapa.

Fotografirao sam jednu od upečatljivijih fotografija slobode, odnosa čovjeka i prirode, te njegove manjine naspram njene snage. Isto tako je i on napravio fotografiju sa mnom.

Taj ulazak u rijeku mi je bio jedan od ljepših trenutaka u životu. Sprao sam sa sebe sav onaj znoj i prljavštinu, a uživao sam u osjećaju kako je taj raj – u onom trenutku – bio samo naš.

Uspon je trajao još duže nego spuštanje, pa smo do auta došli tek oko 13 sati. Mrtvi umorni. Opijeni dobrim fotografijama i adrenalinom, nismo klonuli od umora, nego smo pojurili do utvrde Nečven – još jedne u nizu građevina pod arhitekturom obitelji Nelipić – te smo je nakratko i fotografirali, bježeći od kiše koja je prijetila tehnici.

Malo odmaramo i ručamo u Benkovcu, a već u 15.00 smo na putu za tvrđavu Kličevica, udaljenu samo sedam kilometara. Ta utvrda, iz petnaestog stoljeća, je bila pod komandom hrvatskog plemstva i na granici mletačke Dalmacije i Hrvatsko-ugarskog kraljevstva.

Meni osobno je bila zanimljiva jer me, sa svim onim silnim vranama oko nje, podsjećala na Hitchcockov kultni horror “Ptice”, a strop kule je, pod igrom svjetla, izgledao kao golemo oko.

Kako nam je dnevnog vremena ostajalo sve manje, tako smo na brzinu ovjekovječili crkvicu Svetog Duha u Posedarju, kao i forticu na Pagu, koju je ogromna koncentracija soli doslovno pojela.

U sumrak smo stigli na zadnje odredište dana, crkvicu Svetog Nikole u Prahuljama kod Nina, koja je – s onom stražarskom kulom – tako mistično stršila na brežuljku, u sredini velike livade.

Kako narodna predaja kaže, u Ninu se krstilo sedam hrvatskih kraljeva, a svaki od njih bi dojahao do ove nje i predstavio se narodu.

Taman smo uhvatili posljednje kadrove ove prelijepe crkvice, prije nego što se na nas sručio ogroman pljusak.

Budući da nismo mogli sastaviti šator, tu večer smo zaspali u autu. Kako je, nažalost, kiša i ujutro padala, odlučili smo dan ranije okončati ovu ekspediciju.

Putem do Splita smo pričali o tome koliko se toga može vidjeti samo u jednom malom dijelu Dalmacije, a da ne govorimo o cijeloj Hrvatskoj.

Zaključili smo da su mnogi lokaliteti nepravedno zapostavljeni od naših ljudi, koji će radije dati velike novce i otići u neku drugu državu na izlet ili odmor, nego da istraže vlastitu domovinu, koja je bliža, jeftinija i ljepša od većine drugih zemalja.

Prije nego što smo se rastali u Splitu, Mirko i ja smo čvrsto dogovorili i nastavak ove priče, samo s nekih drugih lokacija.”