Za moj grad kažu da je bio cirkus i prije nego što je postao grad. Naime, po narodna predaji, teško oboljeli car Dioklecijan se 305. godine povukao s vlasti i krenuo u provinciju Dalmacija, kako bi pronašao mirno mjesto za život.

Nadalje, kažu da je dolaskom u metropolu Salona prisustvovao predstavi jedne glumačke družine, koja ga je do te mjere oduševila da je odlučio u neposrednoj blizini grada napraviti svoje odmaralište.

Godine su proletjele i nestao je okrutni car opsjednut veprovima i progonom kršćana, isto kao i Salona sa svojih 60 000 tisuća stanovnika, koje su “utukli” Hrvati u svojoj šetnji s Karpata.
Ali ostala je ljubav prema cirkuskim predstavama u Dioklecijanovoj palači koja je postala grad Split.

Grad koji je u nadolazećim vremenima promijenio mnoge vladare, careve i okupatore, ali nikad nije izgubio svoj smisao za humor. Često i prema samome sebi.

Ne znam dali je razlog tome duhu najveći broj osebujnih ličnosti – koje su nazvali “redikulima” – po metru kvadratnom na svijetu, ali činjenica je da je to jedini grad na svijetu u kojem se potonji izruguju s “normalnima”, umjesto obratno.

U skladu s tim, smatram da je potpuno utemeljena izjava pokojnog Miljenka Smoje o platnu nad gradom kao najvećim cirkusom na svijetu.
Kako je grad povezan svijetom s kopnom i morem, već u srednjem vijeku su se po trgovima gledale predstave mnogih putujućih skupina cirkusanata i performansera, koji bi vrlo često uvjerili lakovjerne građane u istinitost obmana.

Iako je dvadeseto stoljeće donijelo pregršt tehnološkog napretka, građani ovog malog grada su i dalje ostali djetinjasto naivni, pa ne čudi što su bježali iz kina na scenu vlaka koji juri prema njima ili se skrivali po Marjanu od nadolazećeg “kraja svijeta”, kojeg su tako doživjeli nakon novinskih naslova i malomještanskih ćakula o prolasku “zvizde repatice” pokraj Zemlje, godine Gospodnje 1910.

Zanimljivo, tada su svi noć proveli na Marjanu gdje su jeli, pili i tulumarili, a onda se u zoru razočarano vratili kući jer se nište nije desilo, što na idealan način svjedoči o mentalitetu Splićana.

Dvije godine nakon je došao prvi profesionalni cirkus u “grad cirkus”, a njegovi žitelji su stajali u redu, neki i više puta, samo da pogledaju tu čudesnu predstavu sa životinjama, patuljcima, artistima, nakazama, bradatim ženama i ostalim “čudima”.

Nakon toga slijede ratne godine i velika kriza između njih, pa građanima kao jedina zabava preostaju mizerni luna parkovi s “ringišpilom”, konjićima i osvajanju nagrada u raznoraznim disciplinama, te artisti koji mame uzdahe hodanjima po žici, od kojih je najpoznatija bila ona 1930. godine kada su je razapeli između hotela Bellevue i Prokurativa.

Nastupao je “Viški gospodar zraka” Božanić i njegov kompanjon Dragoljub Aleksić koji je pao s dvadeset metara visine. Prvo je među mnogobrojnom publikom zavladao muk, a kada su vidjeli da je samo slomljena noga u pitanju, svi su se valjali po podu od smijeha. To je taj crnohumorni Split.

Godine su prolazile, ali cirkus nije jenjavao. Godine 1961. Splićani opet postaju astronomi, ali ovaj put eksperti za pomrčinu sunca.
Kako su razni stručnjaci danima upozoravali o štetnosti gledanja u takvo sunce i mogućnost gubitka vida, tako su taj dan građani dočekali na ulici i opsesivno zurili u nebo kroz komade zatamnjenog stakla.

Ali da se vratimo temi ove priče. Cirkusima. Onim pravim, pod šatorom.
Više-manje su redovito pohodili u Split. Samo što je većina bila amaterske kvalitete.

Poput “Colorada”, balkanskog cirkusa koji je više bio smiješan nego zanimljiv, pa mu je čak i band “Nervozni poštar” posvetio stihove;

– Bilo mi je sedam godina, odlučili stric i strina da me malko razonode, u cirkus da me vode…
Da vidim slonove, lavove i majmune i šarenu kinesku lepezu, a ja maleni klipan maleni, hoću samo da vidim tetku na trapezu…

Cigo je kroz megafon govorio neke meni nepoznate i smiješne riječi, a ja sam uživao u amaterskim predstavama na razini komedije.

Ali kada je, krajem sedamdesetih, kroz našu ulicu prošlo auto iz kojeg je svirala neka talijanska vesela glazba, a muškarac preko megafona najavio predstavu najpoznatijeg svjetskog cirkusa – Moire Orfei – skoro sam se onesvijestio od uzbuđenja.

Nisu svi gradovi bili sretnici da ih pohodi karavana sa stotinjak kamiona i kamp kućica koje su bile dom velikoj cirkuskoj obitelji pod vodstvom lijepe i legendarne Mirande Orfei, umjetničkog imena Moira.

Već sutradan je cijeli grad bio okićen tablama koje su bile zavezane oko stabala i stupova i na kojem je bio zalijepljen plakat u boji s njom između ogromnih i bijelih slonova.

Gdje bi ta umjetnica i popularna glumica došla, bilo je sigurno da se priprema više dnevni spektakl pod ogromnim šatorom i s više stotina egzotičnih životinja.

Zauvijek ću pamtiti taj dan kada sam obukao crvenu majicu, kratke hlače i cipelice s kojima sam, od sreće, skakutao i više bio u zraku, nego na zemlji, dok me je majka za ruku vodila put tog ogromnog šatora oko kojeg su bili slonovi i žirafe, a sve kućice su okićene svjetlucavim i raznobojnim lampama koje su naizmjenično žmirkale.

Čekali smo u dugom redu da dođemo do naplatne kućice i od klauna kupimo vrijedni papirić. Imao sam sreću da je majka kupila baš parter do ograde, gdje sam mogao u potpunosti uživati u točkama koje su se nizale pred mojim širom otvorenim i netreptajućim očima.

Teško bih mogao reći što me je najmanje zanimalo u tih dva i pol sata uzbuđenja, možda za nijansu artisti i konjanici, ali znam da su mi definitivno favoriti bili slonovi i tigrovi, kao i opasne točke s piljenjem kutija u kojima su bili živi ljudi, kao i ostali mađioničarski trikovi.

Znam da su me tada prvi put impresionirali klaunovi, ta istovremeno i strašna i smiješna bića, koja su možda i podsvjesni razlog zaštitnog znaka “TheMladicha”.

Za kraj sam se slikao s mladom čimpanzom, koja me tako jako zagrlila da sam se sav prepao, a cjelokupnu priču smo zaokružili s “Polaroid” fotografijom tog neobičnog dueta, kao jedinom materijalnom uspomenom na događaj koji sam zapamtio za cijeli život.

I u narednim godinama su u grad dolazili cirkusi, pa čak i “Moira Orfei” ponovno, ali ga više nikad nisam doživio tako jako i intenzivno.

Zaista je istina da je dječja mašta jedno bezgranično čudo, čiji žar nostalgije i dan danas u meni gori do te mjere da bi – s jedne strane – sve dao da još jednom mogu sjediti i osjetiti ono što sam tada doživio u tom parteru kao četverogodišnjak, a opet – s druge strane – to ne bi napravio jer je razvijanje svijesti, koje dolazi sa zrelosti, učinilo svoje.

Nažalost, danas znam da ta bića nisu svojom voljom u šatoru i da iza svakog njihovog pokreta stoje sati i sati dresiranja uz neizostavne kazne bičevima, električnim palicama i ostalim “alatima” prisile.

Ne, ja to ne mogu i ne želim podržati, a lijepe dječje uspomene – koje sam doživio na nevin i romantičan način – su samo moje i ne stidim ih se.

Dapače…

Više o autoru na: www.themladichi.com i www.juricagalic.com