Situacija poput ove s koronavirusom u kojoj se prioriteti određuju po formuli cost/benefit tipičan je izazov modernog društva. Mi odavno nemamo vremena za rješavanje jednog po jednog problema nego tražimo ad hoc rješenja i polovično dovršavamo situacije, kako u mikrosvijetu jedne obitelji tako i na globalnoj društvenoj razini. Upravo takav scenarij zatekao nas je i sada. Idemo na brzinu pokrpati ono što je najvažnije pa ćemo kasnije ostalo i tako malo po malo eto pandemije. A kako se nositi s pandemijom? Opet na isti način, spasimo živote pa ćemo poslije rješavati posljedice. Ovo je tipična kulminacija i grand mal modernog društva. Pitate se kakve to veze ima s hranom i prehranom? E pa ima, i to jako velike.
Do jučer smo pričali o pandemiji debljine, društvenog problema koji je opterećivao svjetski zdravstveni sustav. Plaćalo se životima, ali i velikom količinom financijskih sredstava. Sredstva su bila potrebna za upravljanje debljinom i kroničnim liječenjem njenih posljedica, kroz tretiranje visokog tlaka, dijabetesa, autoimunih bolesti, visokog kolesterola, i to raznim i skupim, cjeloživotnim lijekovima. Ono što nas je najviše zabrinulo je da u Hrvatskoj živi 34,9 % djece s prekomjernom tjelesnom težinom, od čega je 14 % bilo pretilo. Pokrenut je niz programa, uključili su se svi postojeći alate za borbu koji su se mahom oslanjali na promicanje zdravih prehrambenih ponašanja i tjelesne aktivnosti. Velika sredstva izdvojena su upravo za taj segment društva jer je po prioritetima zauzimao vrh ljestvice. Sve navedeno je dovoljan znak koliko nam je to do jučer bilo važno. Da, do jučer, doslovce.
Debljina je bolest i od nje se umire. Ne umire se odmah i ne predstavlja veliko opterećenje zdravstvenog sustava, ali i dalje je bolest, i to opasna bolest. Kako se liječi ta bolest? Liječi se zdravom prehranom i kretanjem, vraćanjem na čovjekove osnovne postavke u okvirima modernog društva. Nećemo loviti po šumi, ali možemo kupovati dobru i kvalitetnu, čistu sirovinu koju ćemo sami pretvarati u gotova jela, bez da to umjesto nas rade tvornice. Nećemo trčati za jelenom, srnom ni zecom, ali ćemo djecu voditi na nogometna igrališta, atletske staze i na planine.
Dakle, učimo iznova kako biti zdrav i društveno konkurentan čovjek. Prvenstveno čovjek sa svim svojim evolucijskim značajkama. Spašavajući baš tog čovjeka izabrali smo alate koji nas najmanje čine čovjekom. Stojimo kući, gledamo u ekrane, ne krećemo se i ponovno nasrćemo na ono što su tvornice proizvele umjesto nas. Potpuno je jasno i razumljivo da moramo ostati kod kuće, taj dio nije sporan. Ali koje upute smo dobili, kako se nositi s tom situacijom? Jedina uputa koju smo dobili je “koristite zdrav razum i nađite rješenja”.
Upravo taj “zdrav razum” kojeg naravno nema doveo nas je do pandemije debljine. Dakle nešto čega nema sada bi trebao biti glavni alat za borbu protiv jedne pandemije, dok se s jasnim uputama borimo s drugom pandemijom. E pa moj zdrav razum kojeg očito više nema je zbunjen, a vjerujem da je velikoj većini isto.
Izgleda da je trenutno jedan od najvećih izazova pronaći zdrav razum. U potrazi za zdravim razumom prvenstveno se nameće pravac u zaštiti zdravlja djece i upravljanju s viškom kilograma koji su nakupljeni u ovoj situaciji. Bez obzira koliko se dobro i zdravo kuhalo u domovima tijekom ovih dana djeca su bila kući. U zatvorenom prostoru, nisu se kretala, nisu ostvarivala energetski izdatak. Nisu disala svježi zrak ni stimulirala imunitet. Sva djeca su prekomjerno jela, ako ništa drugo onda količinski više. Kako ćemo nastaviti dalje to uistinu ovisi o pojedincu i pronalaženju rješenja u okvirima vlastitih mogućnosti.
Ono što s naše strane možete dobiti su jasne upute o tome koliko je to važno. Neka djeca su prošla bolje od druge. Djeca koja su jela voće za doručak, pila prirodne sokove, djeca koja su umjesto krumpira i tjestenine za ručak više puta tjedno jela juhe od povrća, kuhano povrće i salate, djeca koja su jednom tjednom pekla domaće kolače s roditeljima umjesto da su svaki dan dobila nešto slatko iz trgovine, djeca koja su za večeru jela jaja i mahunarke, jogurt, mlijeko i sir. Ta djeca sigurno će imati koji kilogram viška, ali vrlo brzo će te kilograme svesti u normalne vrijednosti povratkom svakodnevnih aktivnosti. To nisu djeca koja su se tako počela ponašati sada, to su djeca koja su i prije imala dobre prehrambene navike. Ne zato što su ih sami izabrali nego zato što su ih tako roditelji naučili. Neke od početka, a neke od roditeljskog novog početka, situacije u kojoj je roditelj rekao “dosta, sada svi mijenjamo životne navike, počevši od mene!”.
To su djeca koju sam viđala ujutro u 7 ili navečer u 21 kako šetaju pse sa svojim roditeljima, baš onda kada sam ja šetala sa svojom djecom. Ma koliko bilo izazovno vrijeme to je bio prioritet i za njega se žrtvovalo nešto što je manje važno. U ovom trenutku manje je bilo važno da idu na spavanje u 21 sat. Činjenica je da ovo stanje ne volimo, ali isto tako nismo imali izbora. Međutim, ako ne shvatimo da unutar ne imanja izbora opet imamo izbora toliko da ostvarimo prioritete vezane za zdravlje koji mahom narušavaju našu komfornu zonu, ali su učinkoviti, neće nam pomoći nitko, ama baš nitko.
Pretila djeca nisu zdrava djeca. Za pretilost djece nema opravdanja. Za pretilost djece krivi smo sami. Promislite samo što smo sve u stanju učiniti da djeca izvrše svoje domaće zadaće? Koliko nas je spremno staviti djecu u kaznu? Zabraniti im sve što vole? Mislim da smo svi na istom pravcu kada je o školi riječ. Međutim, kada su u pitanju prehrambeni izbori i želje djece tu padamo kao pokošeni. Nema nikakvog razloga da se u hladnjaku nalazi Coca-Cola ni industrijski sok od breskve. Čemu to? Što bi se dogodilo da ga nema, da ga nismo kupili? Djeca bi bila nesretna? Užas! Što bi se dogodilo da u hladnjaku nema salame ili pudinga u čašici, smokija u ormaru, paštete, hrenovka? Djeca bi bila nesretna? Da bila bi, ali to bi značilo da mi moramo očistiti blitvu, ispeći jaje, skuhati varivo od mahunarki? Da, užas!
Dakle, mi smo najveći problem našoj djeci, i to se vidjelo upravo sada. Sada kada smo mahom bili kući, kada smo imali dovoljno vremena za neke stvari za koje inače imamo vremena, ali mislimo da ga nemamo i kada smo prvih deset dana bombardirali društvene mreže slikama hrane u trenutku kada je to bilo društveno poželjno. Gdje su nestale slike maštovitih jela, kolača, večera? Nema ih. Ili nam je dosadilo objavljivati ih? Usudit ću se reći da ih nema, večere su opet postale kruh i namazi, a doručci peciva jer su redovi ispred pekara nepregledni, hrana iz fast fooda čeka se satima prilikom narudžbe, a na pazaru je red bio dugačak samo prvih nekoliko dana.
Hrana nije društveno poželjno ponašanje, a nisu ni prehrambeni izbori. Oni su baza na kojima odgajamo našu djecu. Oni su osnovna investicija i prevencija njihovog zdravlja, hrana je početak i kraj svega. Hrana je čovjek, a čovjek je društvo kojeg tako očajnički želimo spasiti. Sasvim je izvjesno da će biti raznih pandemija u budućnosti i da će se povremeno mijenjati prioriteti na ljestvici. Ali bez obzira na sve, pandemija debljine uvijek nam treba biti upaljeni alarm s kojim se trebamo nositi na dnevnoj bazi. Alati će uvijek postojati, nekada ćemo koristiti plug, a nekada traktor. Što ćemo odabrati ovisi o situaciji ali uvijek, baš uvijek moramo nešto odabrati, a ne pustiti da skuplja prašinu čekajući neka bolja vremena
