Tko to more platiti? Mislim na to kakve su cijene svega i svačega kod nas. U dućanima se događa tiha agresija, možda ne idem za detaljima kao prosječna domaćica, ali recimo kad mi obična čokolada domaće proizvodnje dođe na 2,5 eura, a prije je bila 5 do 7 kuna, a to prije nije bilo prije 20 nego 2 godine, onda nešto debelo ne štima. Ne štima tim više jer nitko se ne buni na ovakvu situaciju, smatram da se "dimne bombe" bacaju od političkih, preko društvenih do sportskih tema, samo da se ne govori o bitnom, a bitno kaže - država nam ide u potpuno pogrešnom smjeru.
Pohlepa
Padaju mi na pamet brojni razlozi zašto je to tako. Među prvima je turizam, ovakav kakav je kod nas, naravno tu je i politika koja je tek preslika društva i društvenog trenutka. Dobar dio naše sirotinje turizam je osobito posljednjih godina lansirao u srednji stalež i to je na prvu lijepo. Zbog toga da turizam smatram vrlo bitnim i pozitivnim za naše društvo, iznijet ću tek jedan primjer što nam je direktno donio. Da nije privatnog i javnog novca koji se vrti od turizma, Dioklecijanova palača, naš biser, i danas bi bila ruglo po pitanju zapuštenosti. Get bi i dalje bio mjesto koje se zaobilazi. Naravno, ne govorim o skupinama pijanih mladih turista koji remete mir i uriniraju po povijesnoj baštini, ali rezultat svega je nikad ljepši i sređeniji centar grada. Split je, žmireći nad nakaradnim urbanizmom posljednjih desetljeća, puno drugačiji odnosno uredniji u odnosu na neke davne godine. Međutim, kada se u cijelu turističku priču uključi pohlepa, onda viđamo pojave poput devastacije obale, otoka, javnog dobra, a javna infrastruktura se preko svake mjere podređuje masovnom turizmu i to onog koji pretežno čini mlađarija željna zabave (što je sasvim OK), a da pri tome niti ne znaju ni gdje su došli. Za njih treba osmisliti sadržaje koji nisu vezani uz strogo urbana područja. Tek se počinje razmišljati o strategijama u turizmu, šaputati o nosivim kapacitetima, o iznajmljivanjima u stambenim zgradama, a ne bi ni sada da se ne javljaju prvi konkretniji buntovi lokalnog stanovništva protiv ovakvog smjera turizma.
Istra je po pitanju turizma kudikamo zrelija od Dalmacije, a osobito se njihova unutrašnjost po stupnju razvijenosti ne može uspoređivati s Dalmatinskom zagorom iako je potonja, odgovorno tvrdim, puno bogatija povijesnom, kulturnom i prirodnom baštinom.
Je li stvarno mislimo da možemo opstati bez proizvodnje?
Svi žele eure sada i odmah, žele u par mjeseci zaraditi za cijelu godinu. Čak i takva zamisao nije nužno loša ako je na zdravim temeljima, ali pitam se gdje nam je u ovoj turističkoj renesansi nestala proizvodnja? Zašto na pjatu stranca nisu krumpiri i salata iz Sinjskog, Imotskog i drugih naših polja, zašto domaća vina nemaju status kao neka druga iz Sredozemlja, zašto nam je pola ribljeg fonda od tko zna kuda, zašto se sramimo otvarati restorane s hrvatskom tradicionalnim hranom i baš sve mora imati i strani prizvuk i okus? Čini se da je najlakše otvori fast food, prodavati burger i pizzu po 15 eura, i eto ti zarade u jednoj sezoni. Kako nema gostiju za sve, ni ne valja zanemariti ni prijetnje konkurenciji.
Na Jadranu je ručak ispod 100 eura u restoranu za prosječnu obitelj postao teško dosežan, dok je u isto vrijeme prosječna plaća u privatnom sektoru u Splitsko-dalmatinskoj županiji je 890 eura. Ne zaboravimo da je u javnom sektoru, koji financiraju privatnici, nekoliko stotina eura viša. Tko je tu lud? Izgleda da turisti sve manje jesu, pa se sve češće okreću dućanima, a dućani objeručke prihvaćaju ovaj trend i dižu cijene baš kao da sutra ne postoji.
Kakvu poruku šaljemo mladima?
Gledajući što se događa oko nas, dojma sam da se postupno stvara mentalitet nerada. Neki mladi ljudi, ako već nisu pobjegli u inozemstvo, pomišljaju da se neće morati umoriti u životu jer, eto, mi imamo sunce, more, otoke i "'ko se s tim ne slaže - nek ni ne dolazi". Javna je tajna da droga prodire u sve mlađe generacije, samo se manje vidi nego prije 30 godina kada se rane po rukama teško moglo sakrit. Kako danas (mladi) čovjek može kupiti stan za sebe ili svoju obitelj, o izgradnji kuće da ne govorim, a triba biti čarobnjak za pronaći koliko-toliko povoljno podstanarstvo. Kada bi nekad djecu u školi pitali što žele biti kada odrastu, odgovori su bili - liječnik, inženjer, pilot, vozač.... Sada bi mnogi u Influencere ili u turizam. Zašto bi radili ako stalno nešto "kapa"? Kad će ljudi koji donose ključne odluke u ovoj zemlji shvatiti da sve ovo nije samo pitanje njihovog političkog opstanka nego opstanka jedne države ili nacije? Kada je u pitanju budućnost zemlje u tako izazovnom trenutku, ne bi smjelo postojati lijevo, desno, "gore" ili "dolje". Ovo je pitanje "biti ili ne biti", a bojim se da su obrisi smjera jasni, ovo vodi u "ne biti".
Cijene nekretnina - nemoguće do priuštivog stana. S one strane Jadrana nije tako
U nastavku ću se malo osvrnuti na susjedstvo i to ono nama blisko, a smatra se razvijenije od nas. Upravo sam se vratio iz Italije koju sam posjetio posljednjih nekoliko godina. Naglašavam da se napisano NE odnosi na sjevernu Italiju koja je "priča" za sebe. Cijene su i ove i prošle godine više ili manje iste! Ne postoji kava od Rima do juga Italije da je skuplja od 1.20 eura. U dućanima je toliko jeftinije nego kod nas, osobito po pitanju hrane. Da, osjetno povoljnije. A nisu samo dućani, nego restorani, hoteli. Susreli smo i pričali s desetcima Talijana od kojih su pojedini izrazili velike simpatije prema hrvatskom narodu i Hrvatskoj. No usta su im puna jedne riječi: "skupo". Kako u jednoj Italiji, koja je bitno bogatija od nas, sve osim goriva i pokoje cigarete može biti jeftinije do bitno jeftinije? U popularnim restoranima prosječna cijena flaširanog i dobrog vina je oko 18 eura. Ručaj u nekoliko sljedova, obilate porcije, desert, pića, sve za 25 eura. Spavanje po apartmanima i hotelima bitno je jeftinije kod nas i do 50 posto.
No nisu samo cijene hrane koje iznenađuju. Najveće iznenađenje bile su cijene nekretnina. Primjerice, dva sam dana boravio u predivno gradiću Vico del Gargano na istoimenom poluotoku. Grad je nedaleko od obale Jadranskog mora, ima 8 tisuća stanovnika s trendom rasta, turistički je orijentiran, a stopa kriminaliteta gotovo nepostojeća.
U ovom gradu useljivi stan površine 80 kvadrata u staroj gradskoj jezgri košta oko 50.000 eura. Izračunajte sami cijenu stambenog kvadrata. Neću niti spominjati koliko koštaju velike kuće s ogromnom okućnicom u naseljima regije Molise.
No, tu ću se zaustaviti, umjesto daljnjeg "kukanja", idem popiti pivo od 3,5 eura...
