Saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović na svom Facebook profilu upozorila je na stanje u Krašu.
Njenu objavu pod naslovom "Kraš - tvrtka s milijunskom dobiti koja otpušta radnike" prenosimo u cijelosti:
"Objavljeni su podaci o dobitima tvrtki prošle godine – jednu od najviših dobiti imala je i tvrtka Kraš-EZOP čak 127 milijuna kuna. Isti taj Kraš, kako su nam javili radnici, je u prosincu te iste 2019. godine donio odluku o smanjenju bruto plaće za oko 1.500 kuna, u ožujku je 40 radnika dobilo poslovno uvjetovani otkaz, a u prosincu 2019. godine tvrtka je smanjila otpremnine na iznos 6 (šest) prosječnih mjesečnih bruto plaća ostvarenih u tri mjeseca prije prestanka Ugovora o radu, dok su prije te izmjene iznosile jednu polovinu prosječne mjesečne plaće isplaćene radniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada. No ne samo da je riječ o tvrtki koja posluje s dobrom dobiti, a otpušta radnike, već je Kraš primio i potpore za očuvanje radnih mjesta za mjesec travanj u iznosu od čak 5.7 milijuna kuna! Bez obzira na to, u svibnju se nastavlja s pritiskom na radnike i radnice da potpišu prestanak radnog odnosa. Otišlo je novih 20 radnika, a idućih 20 se sprema otići.
Sindikat PPDIV-a je na naša upozorenja koja smo u nekoliko navrata objavili odgovorio da će sada Kraš krenuti u zapošljavanje novih 100 radnika – s nestrpljenjem čekamo rujan da provjeri koliko su zbilja u Krašu ljudi zaposlili i na koji rok. No radnici nas već upozoravaju kako je u Krašu evidentan realan višak zaposlenih u administraciji, zadnjih par godina broj zaposlenih u administraciji i proizvodnji je gotovo izjednačen.
Po starom prokušanom receptu, problemi uspješnih tvrtki počinju njihovom privatizacijom. Problemi radnika počinju u studenom 2019. kada je KRAŠ ESOP prodan MI PIVAC. Tvrtka je već pod istragom DORH-a zbog sumnjivih uvjeta prodaje dionica braći Pivac. No i mimo mogućih malverzacija – sam okvir privatizacije treba dovesti u pitanje.
Iako je riječ je o obrascu gdje privatizacija i ulazak tajkuna u vlasništvo firme u pravilu znači smanjenje broja zaposlenih i/ili uništenje poduzeća i radničku nesigurnost – vladajući ne žele ispitati sam okvir deindustrijalizacije i propadanja domaće privrede. Ne smijemo pristati na njihovu mantru da „nema drugog načina”. Ima, no taj način uključuje viziju društva u kojem jurnjavu za privatnim profitom treba zamijeniti proizvodnjom za zadovoljavanje temeljnih potreba društvene većine. Kao prvi korak prema društvu u kojem proizvodnja nije usmjerena na zadovoljavanje privatnog interesa, već zadovoljavanje temeljnih potreba društvene većine – bilo bi potrebno temeljito promijeniti odnos prema tvrtkama od društvene važnosti, kao i proizvodnji.
Iako državno vlasništvo samo po sebi nije rješenje, pogotovu danas kada se vrlo često koristi kao instrument za predaju važnih strateških firmi, a preko njega postavljaju politički podobni kadrovi, brana tome nije privatizacija gdje privatni špekulanti gledaju kako će što brže zaraditi, a ne održati proizvodnju (što je potpuno racionalno iz njihove perspektive).
Važan dio korjenite promjene je radničko suupravljanje – jer radnici su motivirani da održe proizvodnju i svoja radna mjesta. No uz radničko suupravljanje neophodno je osiguravanje institucionalnog okvira kojeg u prvoj fazi može osigurati jedino država, a koje treba dati okvir za provođenje industrijskih politika kojima će se povećati zaposlenost i udio domaće komponente u proizvodnji, itd.
Demokratsko odlučivanje na radnom mjestu uz pomoć državnog intervencionizma bio bi prvi korak prema prevladavaju urušavanja privrede privatizacijama koje nas smjestile na ekonomsku periferiju EU i svele na uslužnu/ slugansku ekonomiju s niskom dodanom vrijednosti", napisala je Peović.
