Prvu priču iz serijala Kaštelanskih priča započeli smo s kaštelanskom spisateljicom Natašom Jukić koja je dobila Osobnu nagradu grada Kaštela za izuzetan doprinos razvoju kulture i promicanju ugleda grada. Iza nje je mnogo godina rada s iznimnim rezultatima, objavila je devet knjiga, od kojih su dvije s tematikom grada Kaštela. S Natašom smo proveli ugodno poslijepodne u njenim Kaštelima te uz kavicu razgovarali o njenim književnim djelima, snovima, nadanjima i svemu onomu što oblikuje jednu osobu kao što je Nataša.
Poznajemo se dugi niz godina, i znam da si prije bila u skroz nekim drugim vodama, pa me zanima kako je krenula tvoja spisateljska karijera?
Ja, ustvari, pišem cijeli svoj život, od nekih školskih dana, gdje sam svoje tekstove slala na razna natjecanja. Imala sam sreću da sam imala nastavnice koje su me gurale u tom smjeru, ali onaj koji me zaljubio u knjige je moj tata. On mi je svaku večer čitao priče, odrasla sam na ruskim bajkama, na pričama Ivane Brlić-Mažuranić, Branka Ćopića i sličnim književnicima koji te oblikuju. Onda sam krenula pisati na društvenim mrežama, i ljudi su dosta dobro reagirali, pa su krenuli upiti zašto ne ukoričim sve te svoje tekstove. Kako se ljudi rode s paketom raznih nesigurnosti tako sam ja nosila svoje. Nekako u to vrijeme sam dobila ponudu Portala grada Kaštela da jednom tjedno pišem kolumnu, koja je bila jako čitana.
Ona je bila polazna točka za moju prvu knjigu, zbirku kratkih priča i tekstove ''Zagrebi sivu'' i tako se nekako zakotrljalo sve. A cijelo vrijeme u ladici je stajala ''Krijesnica koja se zove baš kao ti'', priča koju sam napisala u jednom momentu kad sam se zapitala jesam li dobar roditelj, ponavljam li greške svojih roditelja, gdje smo mi u očima naše djece i gdje su djeca u našim očima. I onda, naravno, početničke muke tko će stati iza neke Nataše Jukić, neke ,,no name'' osobe, te sam imala sreću da me gđa. Ivančica Tarade prepoznala, te pokazala interes za ono što ja radim i dalje je sve povijest. S likovnom umjetnicom Donom Tomić, ilustratoricom mojih 7 naslova se baš nekako sve zakotrljalo.
U kojoj književnoj vrsti se najviše pronalaziš?
U prozi, jer mi je dovoljno široka. Jako teško se mogu smjestiti u nekoliko riječi kad želim nešto reći, a u prozi se mogu zaigrati. Ipak ne mogu reći za koga više volim pisati za djecu ili odrasle. Izazov je pisati i za jedne i druge.
Kakvi su profesionalni osvrti na tvoja djela i kakva si s kritikama, ako ih uopće ima?
Ako govorimo o profesionalnim kritikama, voljela bih spomenuti kako sam prošle godine dobila nagradu Društva hrvatskih književnika za najbolju neobjavljenu slikovnicu ''O bubama i ljudima'', pa mislim da je to dovoljan pokazatelj što struka kaže. A što se tiče čitatelja mimo struke najdraže mi je kad mi kažu; znaš ja ti ne volim društvene mreže ali ujutro upalim FB kako bih vidjela što si ti jutros napisala.
Kritika, ako ih ima, do mene nisu došle, iako mislim da je dobra kritika poželjna i da je prostor za rast.
Koliko ti tvoj umjetnički duh pomaže u radu s djecom, jer radiš kao asistent u nastavi?
Puno mi pomaže, jer se ja na svom poslu igram. Važno je kako pristupiš djetetu iz spektra autizma i ako priđeš djetetu tako da se igraš s njima tako ćeš najviše izvući iz njih, tad taj posao postaje umjetnost i puno sam naučila od te djece. Beskrajno sam zahvalna na svom poslu jer mislim da me i on oblikovao, naučio me da cijenim svoj život i gledam na sve drugim očima.
Osim pisanja i posla u školi našla si vremena i za Bajkulin i Lovestock. Ispričaj mi malo više o svemu tome.
Bajkulin je Festival priča za djecu, koji bi ove godine trebao biti peti po redu, ali zbog obaveza kolegice i mene ove godine ga neće biti. Inače, na projektu "Bajkulin" surađujem s tvrtkom 'Click media''. A zapravo, zamišljen je da djecu potičemo na čitanje, pisanje, izražavanje. Baziramo se na dovođenju raznih književnika, ilustratora i nakladnika u Kaštela. Odjek je bio jako dobar, i nadam se kako ćemo i iduće godine napraviti genijalan festival.
Lovestock je više od festivala, on je ideja o nekom boljem svijetu. Geslo festivala je "samo ljubav", tako da gdje je ljubav ima mjesta i za djecu. Tu smo imali kreativne radionice pisanja, stvaranja priča, bajki.
Moćno je to pisanje, ako priđeš djeci tako da se nešto ne mora puno toga možeš izvući iz njih. Ja se i u pisanju jako borim protiv strukture i kad dam knjigu na uređivanje borim se da sve te moje nepravilnosti koje sam svjesno ostavila u tekstu takve i ostanu jer mu one daju taj čar i osobnost. Tako je i u radu s djecom, ne more sve bit ta čvrsta struktura.
Dobila si Osobnu nagradu grada Kaštela za iznimni doprinos u kulturi i promicanju grada. Reci mi koliko nagrade hrane tvoj ego i guraju li te naprijed?
Lagala bih kad bih rekla da mi nagrade ne znače, znače i to puno. I ovim putem bih se zahvalila vijećnicima Grada Kaštela koji su prepoznali moj rad, jer najteže te prepoznaju doma, što govori i činjenica da sam prije dobila nagradu u Zagrebu a onda tu u Kaštelima.
Dok radim držim se one krilatice ''Misli globalno djeluj lokalno. Htjela sam napraviti nešto što će promovirati taj moj grad i da ljudi Kaštela dožive na jedan drugi način a ne samo po pretpostavkama ili ne daj Bože po Crnoj kronici. Tu ima dosta ljudi koji su, također, zaslužili osobne nagrade i ovim putem pozivam ljude da predlože osobe koje na pozitivan i kulturan način promoviraju grad Kaštela jer njima će svakako biti drago te će im bit vjetar u leđa da budu još bolji u onome što rade.
Koliko je spisateljstvo profitabilno, može li se živjeti od pisanja?
Vjerujem da u Hrvatskoj ima ljudi koji žive od pisanja, jer su zaista toliko izvrsni ili imaju jako dobar PR ili su pisci s dugim spisateljskim stažom. Ja ne mogu živjeti od pisanja, uz posao u školi radim još tri posla. Mislim da bi bilo puno lakše kad bi svaka knjižnica u Hrvatskoj imala primjerak knjige Nataše Jukić na policama, pa uključujući i moju Gradsku knjižnicu Kaštela. Umjetnicima nije lako ako nemaju podršku zajednice. Ja imam sreću jer imam podršku Grada Kaštela, mojih brojnih nakladnika, prijatelja, obitelji, medija. Evo, sam sad u poziciji kad bih drage volje pomogla nekom drugom, otvorila mu neka vrata, jer sam čovjek ne može nigdje.
Možeš li izdvojiti jednog hrvatskog spisatelja koji ti je uzor, a da to nije Julijana Matanić jer znam da ju voliš.
Julijana i ja smo se baš sprijateljile i ona mi je onako kompleksna osoba, ali ne mogu reći da imam jedan uzor. Nikad nisam imala poriv biti kao netko drugi, uvijek sam nekako bila svoja. Ako baš trebam izdvojiti hrvatskog književnika, koje jako puno čitam, ako me netko pita -daj navedi knjigu koju bi voljela da si ti napisala onda bi to bila Marina Vujčić,i njezina "Stolareva kći".Sve su dubine u njoj napisane.
Možeš li izdvojiti najdražu knjigu?
Mogu, to je knjiga koju držim kao Bibliju kući, a to je ''Žene koje trče s vukovima'' od Clarise Pinkola Estes. To mi je knjiga koja je priručnik za život koja to nije, i na svakoj stranici te prodrma i protrese i da ti do znanja da se zamisliš o svijetu i sebi.
Imaš li neostvarenih snova?
Imam, ali ja intenzivno radim na ostvarenju svojih snova. Želja mi je ta neka kućica s vrtom u kojem ću saditi povrće i cvijeće. Želim gledati svoje dijete kako raste sretno te da sutra nađe nekoga tko će ga voljeti upola kao ja. Imam dosta ludih i hrabrih planova. Voljela bih napraviti Festival ženskog stvaralaštva, gdje bi se radile radionice kreativnog pisanja, gdje bih dovela razne književnike iz čitave regije. Završavam monodramu, radim na tri dramoleta na čakavštini, na proljeće mi izlazi nova slikovnica. Evo, puno toga.
Jedna tvoja knjiga se čitala i u radijskoj emisiji. Reci mi malo više o tome.
Ana Opačak dala je ideju da se moja knjiga,,Mi.Žene.'' koja je objavljena preko naklade Fragment iz Splita pretvori u audio verziju te se pušta u radijskim emisijama kao inspirativne priče. Tu nas je podržalo radio Sunce te nam bili velika podrška. Uz Anu Opačak tekstove je čitao pokojni Goran Pelajić. Tekstovi se još uvijek čitaju na radio Suncu. To mi je jedna posebna knjiga u kojoj pišem o ženama, imenom i prezimenom. Ima tu žena iz javnog života, samozatajnih žena, i ono što je prekrasno u svemu tome one su se međusobno povezale, kontaktirale, razvile prijateljstva. Žalosti me jedino što su neke od njih u međuvremenu otputovale nekim drugim svjetovima. ali njihove priče itekako žive.
Ima li nešto što želiš posebno naglasiti za kraj našeg razgovora?
Mislim, kako je važno naglasiti da trebaš biti autentičan ma što god radio. Trebamo stajati iza svog rada i u svakom trenutku trebamo bit svjesni kako sa svakim djelom koje napišemo, izbacimo pred ljude i jedan dio sebe. Nedavno je otvoren Kulturni centar u Kaštel Lukšiću za koji bih željela da postane jedno kulturno mjesto u kojem će se okupljati kaštelanski umjetnici i brojni gosti Uvjerena sam kako u Kaštelima ima jako puno ljudi koji svoja razna umjetnička djela drže spremljena u nekim ladicama, nemaju snage izaći s tim van, a taj centar bi bio mjesto gdje bi se oni mogli otvoriti, dobiti vjetar u leđa.
Mjesto gdje ćemo podržati jedni druge, ali da bi se to sve dogodilo na mjesto voditelja takvog centra treba doći osoba koja zna što radi te će biti otvorena za sve kombinacije o kojima govorimo, pospremiti svoj ego sa strane te raditi na promicanju kaštelanskih umjetnika.
Držim fige da to tako i bude.
I kao najvažnije, držim neophodnost življenja kao ono što jesi, jer svatko od nas je za nešto stvoren, svatko od nas vrijedi i ima neki dar. Možda se razlikujemo jedino po tome što ćemo učiniti s tim. A život je prekratak za strahovanja i odgode.
