U splitskom je HNK-u prikazana predstava „Okretište“, temeljena na potresnom romanu sjajnog suvremenog autora Damira Karakaša. Autor dramatizacije Darko Lukić i dramaturginja Marina Vujčić uhvatili su se u koštac s iznimnim djelom koje je odgovor na traumatičan događaj u životu jednoga Damira, brutalno napadnuta na tramvajskom okretištu.
Udarac i ubod kakav bi, da je to bio nepoznati „netko“, dan-dva punio crnu kroniku, autorovom je željom za izbjegavanjem mistifikacije zločina onomad bio samo prešućeni fascikl s dosjeom. Međutim, kreativni je tim na čelu sa sjajnim redateljem Dinom Mustafićem iščupao priču zaboravu, učinivši autoreferencijalni roman o nastavku života sjajnim primjerom borbe u kojoj se nevin čovjek, ni kriv ni dužan, ostatak života osvrće iza sebe, bez povjerenja u kozmičku pravdu, poštenje i općenito ljude.
Pozornica i ambijent u kojem se odvija „Okretište“ nešto je drugačije – autorici ovih redova divno drugačije. Oblikovanje svjetla (Srđan Barbarić) obavilo je pozornicu mračnom mistikom, ali fantastična scenografija, bljeskovi videa i natruha šume, simboličkih i pravih križeva i oružja (Dragutin Broz) čak su i one koji nisu čitali Karakaševo djelo tako jasno bacali u razgovore s djedom u kojima se Damir uči samoobrani i osveti, a šuma djeluje kao locus horridus koji prenosi vibracije, kuckanja i korake neželjene pratnje.
Prepoznatljive, grlate, potresne i emotivne melodije Tamare Obrovac nevjerojatno se uklapaju u priču u kojoj se protagonistu vlastite nevolje, Damiru, priviđaju glasovi predaka, glasovi ratova, obrana, ubojstava i krvi, glasovi koji ga naganjaju da u ruke uzme bajunet i tako hoda svojim životnim putom, s pravom u pripravnosti jer – nikad ne znaš tko će prvi potegnuti nož. Scenski pokret Alena Čelića posebno je došao do izražaja u sjajnim nastupima Mije Jurišića (Damira) i kćeri (Ana Marija Veselčić) – on u želji da bude čvrst i ponosan ipak stalno „šepa“ kroz život, grčevito se braneći od demona napada za koji nitko nije odgovarao, ona u djetinjoj naivnosti, ali i pameti koja je nekad gotovo rascijepi popola, doslovno je vuče za ruke, pokretom ističući – tata je preživio, ali i ovakav ga život, dok mu ja gledam ožiljak i igram se na plaži, ponekad opet trga preda mnom. Dojmu je dodatno doprinijela vrlo čista, jasna i nenametljiva vizija kostima Maje Peruzović, a gitarist Goran Cetinić-Koća i njegova završna pjesma bili su korak preko ruba za mnoge u publici, onaj završni prigušeni jecaj nad unutarnjom dramom čovjeka kojemu nitko ne može pomoći – eventualno sam sebi.
Sjajan glumački ansambl ove predstave čine Mijo Jurišić (Damir), Petra Kovačić Botić (Mitra), Ana Marija Veselčić (Malena), Nenad Srdelić (Djed), Arijana Čulina (Baka), Tajana Jovanović (Liječnica, Policajka, Žena), Pere Eranović (Liječnik, Inspektor), Anastasija Jankovska (Medicinska sestra), Filip Radoš (Susjed) i Luka Čerjan (Pacijent). „Okretište“ je knjiški primjer savršena kastinga. Jurišić je stupio na pozornicu i nije glumio Damira – on je bio Damir. Ranjeni genijalac, tempirana bomba, hodajuća emocija, čovjek koji vas stavlja u opasnu dilemu dok govori „Živ sam i dobro mi je. Život se vraća u normalu.“ Ne znate je li odlučan ili ironičan. I u toj aporiji leži ljepota. Sjajna Petra Kovačić Botić donosi eksploziju emocija kao zabrinuta i ogorčena Mitra, žena-stup koja mora stajati uspravno da se svijet ne sruši, da Malena (u izvrsnoj, uvjerljivoj i dirljivoj interpretaciji koju je pružila Ana Marija Veselčić) nastavi vjerovati u ljude.
Nenad Srdelić kao Djed i Arijana Čulina kao Baka neobično su nalikovali svojoj fenomenalnoj izvedbi Starog i Stare u Ionescovu „Nosorogu“, uz posebnu pohvalu za dijalektalni govor. Tajana Jovanović i Anastasija Jankovska bile su izvrsne u apsurdiziranju stereotipa, posebno u ulozi Policajke i Medicinske sestre, a Pere Eranović golemim koracima napreduje u ulogama koje se na prvu ne mogu povezati s umiljatim dječačkim licem – njegov je Inspektor bio personifikacija nervozna činovnika koji, retroaktivno duboko uronjen u ljudsku tragediju, dubinski ne razumije tragična junaka. Sjajno je prenio nestrpljivost, stres, nerazumijevanje i bizarnost svijeta u kojemu baš onima koji bi trebali najviše razumjeti ljudsku sudbinu – ona postaje samo jedan broj na fasciklu. Filip Radoš bio je beskrajno šarmantan kao nagluhi Susjed koji Damira zamalo prebacuje preko ruba, a Luka Čerjan dokazao je da čak i naočigled malena i bizarna uloga, poput uloge mačka, može učiniti razliku između dobre predstave i izvrsne predstave.
Na kraju, Karakaš nije za svakoga. Ni knjiga, ni predstava. Postoji kritična masa koja kazalište i danas doživljava kao svojevrstan cirkus čiji je cilj vriska, pljesak, spektakl, smijeh. A Karakaševo djelo donosi okretište tramvaja na kojemu čovjek može izdahnuti a da nitko ne vidi, ne trepne i ne odgovara. S tom razlikom da se napadač namjerio na književnika. Koji će, ako i ne može shvatiti, prihvatiti, možda i oprostiti – ipak ostaviti trag u vremenu. Kao i u predstavi – skupiti ubojita slova. Nadljudskom ih snagom utisnuti u lentu vremena svoga života. Istrgnuti je zaboravu da dokaže da trauma ne može nadjačati nagon za preživljavanjem. I to napraviti tako da publika na trenutak skine svoje ružičaste naočale. Štoviše, da svojim sivim prstima malo i zamaglimo pogled na svijet. Budući da često kukavički samo izbjegnemo „teške teme“, vlastite strahove i okretišta i prekretnice.
„Okretište“ je jedna od rijetkih predstava koja nije, što bi bilo očekivano, vrištala temom zločina, preživljavanja, izostanka kazne i nastajanja oprosta. To je predstava na kojoj bi se trebao tumačiti pojam intenziteta. Ona ne viče, ali u tišini zapanjena kazališta gromoglasno intenzivno šapće – ovo se moglo dogoditi vama. Bilo kome tko je rekao ili napisao štogod nepopularno. Ili tko nije napravio ama baš ništa. Njezina su strahota i divota na istoj vremenskoj crti. Potresno i potrebno.
