Današnji dan obilježava rođenje jednog od najvećih igrača Hajduka – Jurice Jerkovića, koji je ostavio neizbrisiv trag u povijesti kluba, barem kako ga pamte navijači Starog placa, naslijednici tradicije nakon velike generacije Bajde Vukaša i Frane Matošića.
Jurica je bio bijela desetka u pravom smislu te riječi – danas bismo ga nazvali fantazistom, playmakerom, onim igračem koji je donosio prevagu. Još prije nego su novinari i komentatori počeli davati nadimke igračima koji su oblikovali igru, Jerković je već pokazivao svoj izuzetan talent i kreativnost na terenu. Kaže se da je "zaboravio više nego što ostali znaju", što je često bilo isticano u anegdotama iz Holcerovog "Bilog Asa", Gaginog "Balun bara" i "Zelija". Ove su priče, prenošene s koljena na koljeno, postale sastavni dio hajdukovog folklora, a sjećanja na Zlatnu generaciju i Ivićev totani nogomet oblikovala su generacije splitskih navijača. Zanimljivo je da je upravo zbog tog jedinstvenog stila igre trener velikog Ajaxa, Rinus Michels, potegao do Splita da osobno vidi što se događa na Starom placu.
Svoju nogometnu priču započeo je kao dijete u Radunici, poznatoj staroj splitskoj ulici, gdje se godinama na pločniku odigravao izvanredan balun. Tada ga je, tijekom jedne posjete, upoznao i stari legenda, Luka Kaliterna – tvorac Hajdukove nogometne škole – koji mu je rekao poznatu rečenicu koju su splitska djeca oduvijek sanjala čuti: "Mali, dođi sutra na plac." Tako je započela priča koja je ispisana u Hajdukovim knjigama i sjećanjima vjerne navijačke vojske.
Jurica je bio najbolji među mladim igračima, onim što su se nekada nazivali "tićima" i "rebcima". Počeo je ulaziti u prvu momčad krajem šezdesetih, u doba trenera Dušana Nenkovića, elegantnog gospodina koji je gotovo četiri sezone vodio Hajduk. Svoj raskošni talent dočekao je pod vođstvom Slavka Luštice, najprije tijekom južnoameričke turneje 1970., koja je izradila pravog Jerkovića u jedinstvenoj nogometnoj atmosferi.
Ta turnirska avantura bila je svojevrsna uvertira u slavnu titulu iz 1971. osvojenoj u doba Hrvatskog proljeća, nakon 16 godina čekanja. Tribine Starog placa bile su tada prepune hrvatskih povijesnih grbova, a čak je i Miko Tripalo trčao počasni krug na prepunom stadionu u čast Hajdukovog osvajanja titule.
Unatoč tome što ga neki sekektori nisu odmah prepoznali, preferirajući u to vrijeme druge zvijezde, jedino je Biće Mladinić, kao selektor, prepoznao izniman talent Jurice i stavljao ga na poziciju broj deset. Još kao junior, Jerković je svojim igrama pokazao da je istinski znanstvenik nogometa, a zajedno s Lemešićem, Gluićem, Ivkovićem i Džonijem, postao je simbol nove generacije juniora.
Za reprezentaciju bivše države odigrao je impresivnih 43 utakmice i postigao 6 golova, a sudjelovao je na Svjetskim prvenstvima 1974. i 1982., kao i na Europskom prvenstvu 1976. Sa svojim Hajdukom osvojio je državna prvenstva 1971., 1974. i 1975., te kupove 1972., 1973., 1974., 1976. i 1977. Kao kapetan najveće generacije u povijesti kluba, često nazivane "Zlatnom generacijom", Jerković je ostavio neizbrisiv trag u nogometnoj kulturi.
Kasnije je izjavio: "Znam da su sinovima davali imena po meni i dovodili ih slikati ispred Starog Doma Hajduka." Nećemo sada ulaziti u raspravu o tome jesu li odluke kada mu je Ivić dodjeljivao i obrambene zadatke bile ispravne, niti o tome je li veliki strateg bio u pravu kada je nastojao da naš Jure postane još bolji i moderniji. Također, nećemo raspravljati o kontroverzama oko njegovog povratka iz vojske, kada mu je obučena osmica, dok je njegovu podršku zadržavao Drago Rukljač, majstor nogometne igre poznat po spektakularnim golovima iz slobodnih udaraca.
Pamtimo njegove nezaboravne golove protiv ljutog rivala Crvene Zvezde, na njihovoj Marakani, kako u prvenstvima tako i u kupovima, te poteze na Karaburmi u borbi za naše titule. Posebno se pamti onaj trenutak u beogradskoj mečavi, kada je Jurinim golom doslovno "ukrao" Kup ispred nosa protivnika – prava splitska noć usred Beograda. Također, ostaje u sjećanju njegov gol na oproštaju Pelea u Rio de Janeiru, zajedno s mnogim drugim trenucima koji čine bogatu ostavštinu ovog velikog igrača i čovjeka.
Krajem osamdesetih, u doba predsjedanja Kolje Marasovića, obnašao je dužnost sportskog direktora Hajduka. Uz trenere Peru Nadovezu i Luku Peruzovića, selektirao je momčad s igračima poput Vučevića, Štimca, Jeličića i Koznikua, koja je kasnije u Splitu osvojila prvu titulu prvaka Hrvatske.
Danas, u njegovoj rodnoj Radunici, stoji mural Jurice Jerkovića zajedno s Peleom i Maradonom, čime je on jedini hajdukovac koji je imao priliku igrati s oba velika nogometna imena. Svoj oproštaj od bijelog dresa iskusio je u utakmici protiv Aston Vile, a na transparentu prekrivenom tribinama pisalo je: "Jure, na svemu ti hvala, i Iviću, što si opet s nama." Tako bi se, kao djeca koja su dolazila na Stari plac, zahvalili s ljubavlju: "Blažene oči koje su te gledale."
Jurica Jerković ostat će zauvijek upamćen kao veliki igrač, kapetan i čovjek koji je svojim talentom, vizijom i predanošću ostavio neizbrisiv trag u povijesti Hajduka i hrvatskog nogometa.
