Čija je adresa u Splitu bila „Put Firula“ uglavnom bi prošetao na trening do teniskih terena. Jer su teniski tereni bili i ostali na Firulama. Nije daleko ni Zenta ako si imao afiniteta biti vaterpolist ili plivač, a pješčana plaža Firule bila je rezervirana za glavomet i naravno picigin. Sad ne znam točno koja je relacija između piciginaša sa Bača i Fira, ali svakako mora postojati neki rivalitet. U svakom slučaju odavno je poznato da u najpoznatijoj teniskoj ulici na svijetu rastu talenti koji prakticiraju „bijeli sport“. Tenis. Željko Franulović, Nikola Pilić, Goran Ivanišević i Mario Ančić odrastali su u istoj ulici – Put Firula.
A na putu do terena za trening, morali su u najgorem slučaju prijeći jednu ulicu. Mislim da je Ančić tu bio najbliži, on bi zapravo sa balkona mogao poskočiti ravno u teren. Zašto bi „lijeni“ Dalmatinac iz ulice Put Firula trenirao vaterpolo na Zvončacu, ili veslanje u Spinutu kad mu je tenis pod nosom. Na trening ideš kad vidiš trenera da je izašao na teren. Na Firama je odrastao i Marin Draganja, ne tako slavan kao velika četvorka ali je upao u elitnu ekipu. Ima ih tu još. Dok se Žele Franulović više dokazao kao direktor brojnih turnira, jedan od utemeljitelja ATP-a, direktor Mastersa, dakle kancelarijski mag, Niki Pilić je drugačije uživao bogatstvo teniskog svijeta. Bio je igračka faca. Kad je igrao bio je faca, ljevoruki jednoručni backhand još i danas poznavatelji tenisa pamte.
Niki Pilić je igrao neke važne dvoboje, osvojio i važne turnire, a kao trener se proslavo na drugi način. Izbornik Davis kup reprezentacije bio je Njemcima, Srbima i Hrvatima. I osvajao trofeje. Nitko od ovih tenisača uspio ne bi da su morali na drugi kraj grada na trening. U to sam siguran. Ne znam kako posljednjih godina Mario Ančić sa adresom u New Yorku ide na posao, ali mu sigurno kuća i posao nisu u istoj ulici. Zeznuto!
Kukoč s petog kata svoje zgrade gleda utakmicu na Gripama
Toni Kukoč odgojio se u Vukovarskoj ulici, nekad Balkanskoj i nije odmah počeo trenirati košarku. Stolni tenis bila je jedna od opcija, pa zatim nogomet u Hajduku s Bilićem i Asanovićem. Navodno ga je sa zelenog travnjaka pokupio pokojni Rato Tvrdić. Šta će dugajlija na balunu? Pa nisi Peter Crouch. Tonijeva zgrada, tada Balkanska 41, na ulazu u kvart bila je blizu dvorane Gripe. Toni je svakog dana brojao 276 koraka do treninga, opet i on kao i tenisači morao je prijeći samo jednu ulicu. Zalomiti iza pečenjarnice „Lozo“, proći luna park i eto ga u svlačionici. Ni sam ne znam kako je zalutao na Poljud, ali jasno je da se tamo nije dugo zadržao. Predaleko brate.
Čak je i stolni tenis u prvoj varijanti bio na Gripama. Svakako, kad je Toni počeo dolaziti na Gripe na trening – svi su mu se smijali. Do koša se pucajući tricu nije uspio dobaciti, šeprtljavo bi skakutao od obruča do obruča. Sve ostalo je povijest. Uživali smo gledati kako se uzdiže do jednog od legendi svjetskog sporta. Splitu dužan nije ostao, najljepše su pobjede bile oblikovane njegovim asistencijama. Toni Kukoč danas predstavlja jedan od simbola sportskog Splita, nosimo ga u srcu kao legendu koja nikada ne umire.
Aljoša Asanović treba izvesti korner prvo s jedne, a onda trk na drugu stranu. Ajme
Pusti me stat igrač, a opet legenda je Aljoša Asanović. On je usavršio i nogometni lakat, znamo da postoji teniski lakat kao ozljeda, ali nogometni lakat je zapravo njegova izmišljotina. Nogometni lakat je ozljeda kada te razvali Aljoša Asanović. I tako nastade knjiga „Vatreni lakat“. Asanovićev lakat bi Aljo upotrebio svaki put kada bi mu igrač došao preblizu. I ugrozio njegovo postojanje i posjed lopte. Lagani trzaj i lakat u bradu, oko ili čelo kao poruka da ne treba tražiti posjed lopte, nego se pomiriti sa trenutačnom ulogom na terenu.
Sjećam da je Aljo, baš kao i svi navedeni sportaši u dosadašnjem dijelu teksta, bio užasno lijen kada bi trebao doći na dogovoreni intervju. Za njega je to bilo gubljenje vremena, vjerojatno je bio i u pravu. Izvođenje kornera, a to je bio njegov posao, često bi mu izazivalo traume. Naročito kada bi morao potrčati od jedne korner zastavice do druge. Urbana legenda kaže da su mu suigrači namjerno bacali na trening loptu čas desno, čas lijevo u korner i guštali gledat njegovo grintanje. „Lijeni“ Dalmatinac osvojio je treće mjesto na prvenstvu svijeta u nogometu, zabijao u Ligi prvaka, igrao u ligama petice.
Ivano Balić – uspavani Mozzart
Ako nije na terenu, Ivano izgleda kao usporeni snimak. Dok hoda, popravlja frizuru, pali cigaretu ili baca neku ciničnu bazu. Kad dođe vrijeme za utakmicu, pojede protivnika, loptu, parket, a ponekad i publiku. Razgoropadi se na terenu kako kakav ludi kauboj koji pokušava ukrotiti najdivljijeg konja. Još uvijek pamtimo njegove izraze „simpatija“ prema Nikoli Karabatiću na vječnim sudarima ova dva nacionalna diva. Nekad mi se činilo da mu želi iščupati grkljan.
Ivano je također bio nesretan (lijen) kada bi morao davati izjave. Prvenstveno jer nije lik koji može govoriti a ništa ne reći, ili govoriti ono što drugi žele čuti. To bi ga toliko izbacilo iz takta da bi često projurio pored novinara držeći jezik za zubima. Sporo se zagrijavao, a još sporije hladio. Ne znam gdje je točno živio u vrijeme kad je igrao u Splitu, ali sumnjam da je bilo daleko od Gripa ili Washingtonove ulice. Ne vjerujem da je na treninge putovao iz – Dugopolja. „Lijeni“ Dalmatinac nauživao se trofeja, zlatnih odličja s reprezentacijom i postao i ostao „Najbolji rukometaš svih vremena“. Svjetski prvak, Olimpijski pobjednik koji nosi i zlato sa Mediteranskih igara. Ludilo.
„Lijenih“ Dalmatinaca ima još mnogo. Jednom drugom prilikom.
