Modeliranje balona za mene nije počelo kad sam postao klaun. Počelo je puno ranije – na jednom dječjem rođendanu, gdje sam radio kao sportski animator.
Moj zadatak? Djeca me gađaju vodenim balonima, a ja ih izbjegavam. I jesam – sve dok navečer nisam završio s upalom pluća.
Završim u bolnici, odmah me zadrže da prespavam. A supruga, koja zna da meni dosada baš ne leži, donese mi – vrećicu balona i pumpu. “Da ti ne bude dosadno,” rekla je.
I stvarno nije bilo. Tjedan dana sam po bolnici pomahnitalo gužvao balone i učio kako se radi pas, mač, cvijet… Jedva sam čekao idući dječji rođendan da pokažem što sve znam.
Danas, nakon stotina nastupa, mogu reći – balon nije samo balon. To je alat. Komunikacija. Osmijeh. Pa i test strpljenja.
A zapravo – balon figure nisu nova stvar. Prvi tragovi modeliranja balona pojavljuju se još početkom 20. stoljeća.
Prema nekim izvorima, za “oca modeliranja balona” smatra se Henry Maar, američki mađioničar koji je 1930-ih godina počeo koristiti dugačke balone za stvaranje životinja u svojim nastupima.
Tada su baloni bili deblji, teži za rad i često bi pucali – ali su izazivali fascinaciju publike. U Americi su se brzo povezali s cirkusima, uličnim izvođačima i dječjim zabavama.
Od tada do danas – materijali su se poboljšali, tehnike su se razvile, a balon figure postale su cijela umjetnost. Neki danas modeliraju i cijele haljine, kipove, pa čak i automobile – sve od balona!
I evo iskreno – nema mi ništa gore nego kad nastupam pred stotinama ljudi, s razglasom, trikovima, iluzijama, vodim klaun & magic show, a onda mi poznanik priđe sa strane i kaže:
“Aj, napravi jedan balon za mog malog.”
Da dam jednom – svi će htjeti. Ako ne dam – ispadam bezobrazan.
Ali stvarno – modeliranje balona pred velikom masom nije nešto što se radi “usput”. Za to treba pripremu, prostor, sigurnost, asistenciju. Ne možeš u isto vrijeme izrađivati balone i paziti da djeca ne sruše stvari s bine ili se ne ozlijede.
Baloni, kad su dobro organizirani, mogu biti čudo.
Fantastičan mamac za publiku. Kad stanem s balonima, krenu selfieji, grupne slike, smijeh i red za figuru. Djeca ostaju, roditelji vade mobitele, svi žele svoj trenutak.
Balon + osmijeh + foto-moment = energija koja nosi event.
I zato ih volim – nisu samo rekvizit. Oni su alat za povezivanje.
Ali s druge strane – žao mi je kad vidim da u Hrvatskoj nema puno interesa za modeliranje balona među zabavljačima i stručnjacima koji rade s djecom.
Malo tko želi izrađivati balone, a i oni koji to rade – često ti priznaju da im je to najgori dio posla. Čast iznimkama.
Zašto?
Zato što nemaju znanja, opremu, a često ni volje. Jer da bi radio s djecom, moraš imati strpljenja. A kad modeliraš balone – što je u suštini linijski rad – moraš znati nositi se s cijelim nizom izazova:
– Djeca ne žele čekati red.
– Roditelji se ljute jer njihovo dijete čeka.
– Balon pukne? Dijete odmah želi novi.
– Roditelj traži balon za dijete koje ni nije na događanju.
– Umiru od želje i umirovljenici.
– Ako radiš rođendan u parku, djeca koja nisu pozvana prilaze. Ako im daš balon – ubrzo imaš desetak nepozvane djece za stolom slavljenika. Ako im ne daš – roditelji tih “uljeza” postaju tvoji hejteri.
– A roditelji slavljenika ne žele reći nikome “nemaš pravo na balon” – žele da to ti kažeš.
I jasno mi je. Roditelji reagiraju kroz sreću ili nesreću svog djeteta.
I tu je važno naučiti kako se ljubazno postaviti. Kako unaprijed dogovoriti pravila. Kako ostati profesionalan, a i dalje zabavan.
Zato vjerujem da edukacije mogu tu jako pomoći.
Da se nauči ne samo kako se radi pas ili mač – nego kako uživati u modeliranju balona, a ne ga preživljavati.
Jer kad znaš što radiš, imaš sistem, opremu i stav – baloni nisu gnjavaža.
Oni su ono što i trebaju biti: trenutak radosti koji djeca ponesu kući.
