Psihologinja za odrasle i djecu Neda Pleić, te dječja psihijatrica Anđela Kovačević iz Uglešić poliklinike ukazuju na nove UNICEF -ove podatke, koji ukazuju na zapanjujuće mentalno stanje djece i adolescenata.
Sve je veći broj djece kojima je potrebna pomoć psihologa i/ili dječjeg i adolescentnog psihijatra. Prema UNICEF-ovim podatcima 1 od 7 adolescenata u dobi od 10-19 godina ima dijagnosticiran mentalni poremećaj, a samoubojstvo je u Europi drugi najčešći uzrok smrti među mladima u toj dobnoj skupini. Psihičko zdravlje djece je od posebne važnosti s obzirom na spoznaju da polovica svih psihičkih poremećaja nastupa prije 14. godine života, a tri četvrtine do srednjih 20-ih godina.
Koja su najčešća pitanja kada se stvori sumnja u potencijalni problem dječjeg mentalnog stanja?
- Najčešće pitanje koje se postavlja je kome se javiti. U našoj populaciji duboko je uvriježeno mišljenje da su psiholozi oni koji pričaju s pacijentima, dok su psihijatri oni koji pišu lijekove. Stoga je edukacija o tome tko je tko na početku puta ozdravljenja važna karika.
Psiholog je osoba koja je završila studij psihologije, najčešće psiholozi imaju niz dodatnih usavršavanja kojima se usmjeravaju u kliničku, školsku, organizacijsku, vojnu i druge grane psihologije. Osim psihodijagnostičke procjene kojom se uz pomoć psihologijskih testova utvrđuje razina funkcioniranja i razina poteškoće, mogu provoditi i psihološke tretmane.
Dječji i adolescenti psihijatar je liječnik sa završenim studijem medicine i petogodišnjom specijalizacijom iz dječje i adolescentne psihijatrije te. Dolazak dječjem psihijatru ne znači nužno propisivanje farmakoterapije, no ako djetetovo stanje to zahtijeva, razmatra se i ta mogućnost.
U velikom broju slučajeva rad s pacijentima je timski. Psihoterapijski rad je metoda izbora liječenja. Odabir psihoterapijske tehnike ovisi kako o simptomima tako i dobi pacijenta. Prvi i osnovni uvjet za uključivanje u psihoterapiju je motivacija te želja za promjenom. Ako dijete proživljava tešku emocionalnu patnju koja već traje neko vrijeme, potrebno je uvoditi i psihofarmakoterapiju.
Na što najčešće nailazite pri spomenu psihofarmakoterapije kod djece?
- U ovom dijelu najčešće nailazimo na otpor i strah roditelja. Detaljnim objašnjenjem načina na koji djeluju lijekovi te upozoravanjem na moguće nuspojave, strah se najčešće prebrodi.
Koji je prvi korak u pružanju pomoći?
- Prvi korak u pružanju pomoći je destigmatizacija psihičkih poremećaja i podizanje svijesti o problemu s ciljem traženja pomoći što ranije. Neliječena djeca sa psihičkim smetnjama imaju niz simptoma, uz umanjenje svoje funkcionalnosti, utječu na svoju obitelj ,te se nastavljaju u odraslu dob.
Drugi korak je dolazak u ambulantu kao početak terapijskog procesa. Roditelji su ključna karika u terapijskom procesu. Nažalost, veliki je broj roditelja koji odbijaju prihvatiti činjenicu da je djetetu potrebna psihijatrijska i/ili psihološka pomoć jer to doživljavaju kao vlastiti neuspjeh. Skloni su negaciji i umanjivanju simptoma. Česte su situacije u kojima se pregledi otkazuju da dijete ne bi propustilo nastavu ili trening taj dan što djetetu daje poruku da je školski uspjeh bitniji od njihovog mentalnog zdravlja. Promjene su nužne cjelokupnom obiteljskom funkcioniranju što je najteži zadatak. Najčešći otpori prema liječenju javljaju se upravo u ovoj fazi.
Kada se roditelji odluče na sve te korake?
- Nažalost, u našim ambulantama se svakodnevno susrećemo s djecom čiji simptomi počinju godinama prije nego odluče potražiti pomoć. Ponekad je pokušaj samoubojstva prvi kontakt djeteta sa stručnom osobom. Roditelji najčešće ne primijete da se nešto događa s djetetom. Ako i primijete, u velikom broju slučajeva pripisuju to normalnim i prolaznim promjenama u pubertetu. Veliki broj djece nikad ne dobije potrebnu pomoć.
Mnogi su roditelji danas zbunjeni, te se pitaju koje je to "normalno" ponašanje u razvoju adolescenata?
- U današnjem dobu u kojem živimo u kojem sve veći broj djece razvija anksioznost, depresiju, samoozljeđivanje, suicidalnost roditelji se pitaju koje simptome i ponašanja pripisati normalnom djetinjstvu i adolescenciji, a oko kojih se bitno zabrinuti i potražiti stručnu pomoć. U normalnom razvoju adolescenti su često zaokupljeni sobom i time kako ih drugi vide, ocjenjuju, prihvaćaju, naročito vršnjaci. Jako im je stalo do mišljenja referentne grupe, a istovremeno bi žarko željeli biti neovisni, vjerni svojim načelima. Ponekad bi željeli biti članovi grupe, a ponekad vukovi samotnjaci. Imaju potrebu za idolima s kojima će se identificirati. Počinju uočavati roditeljske mane, a svu svoju pozornost posvećuju ljudima i situacijama izvan obitelji. Često se dive i identificiraju s drugim odraslim osobama što roditelji jako teško prihvaćaju.
A koje bi ponašanje spadalo u sferu ponašanja koje "pali svijetlo za uzbunu"?
- Dugo je postojao mit da djeca ne mogu imati depresiju. Simptomi depresije u dječjoj dobi razlikuje se od onih u odrasloj dobi. Osim potištenog i tužnog raspoloženja često zna dominirati iritabilnost i razdražljivost. Tako se djeca češće svađaju s braćom i sestrama, lako se naljute u školi, budu izrazito osjetljivi na nepravdu, svađaju se s roditeljima i nastavnicima. Agresivno ponašanje zna maskirati sliku depresivnog djeteta. Ono što roditelji najčešće primijete je popuštanje u školi, manjak koncentracije, tuže se na stalni umor. Prestaju s hobijima koji su ih do tad veselili. Nerijetko se okreću ovisnostima u svrhu samomedikacije. Uz depresivno raspoloženje najčešće su vezani samoozljeđivanje i suicidalnost. Zabrinjavajuća je činjenica da je dob djece s pokušajima suicida i samoozljeđivanjem sve niža,već u 5., 6. razredu osnovne škole.
Psihički poremećaj s kojim se često susrećemo je i školska socijalna fobija. Sve više je djece koji odbijaju odlazak u školu. Najčešće je uzrok socijalna tjeskoba u djetinjstvu uslijed koje postoji intenzivan strah od negativne percepcije drugih, uglavnom vršnjaka. Broj takve djece je u iznimnom porastu.
Kako digitalno doba utječe na mentalno zdravlje naše djece?
- Digitalne tehnologije su dvosjekli mač za mentalno zdravlje. One nude mogućnost povezivanja, ali njihovo korištenje donosi brojne rizike koje mogu naštetiti mladima.
U današnjem digitalnom dobu, veliki dio života adolescenata prelio se u virtualni svijet. Velik dio komunikacije odvija se u online svijetu što iznimno otežava razvoj socijalnih vještina. U posljednje vrijeme među djecom i adolescentima su najčešći anksiozni i depresivni poremećaji povezani sa samoozljeđivanjem i suicidalnošću, ovisnost o internetskim igricama, hiperaktivni poremećaj te poremećaj ponašanja. Korištenje društvenih mreža utječe na razvoj depresije i poremećaja spavanja i hranjenja.
Jedna je to od ključnih poruka nedavno objavljenog UNICEF-ovog izvješća u kojem se također navodi kako su riječi kojima oni najčešće opisuju svoje mentalno zdravlje: tuga, usamljenost, sram, dosada, ljutnja i poraz.
Što kao stručnjaci savjetujete roditeljima?
- Kada se primijeti da dijete ima problem ili da postoji problem u funkcioniranju u školi, obitelji ili vršnjačkim odnosima dobro je da se obrati stručnjacima koji mogu utvrditi izvor problema te preporučiti optimalne načine pomoći. To može dovesti do boljih načina rješavanja razvojnih problema i problema mentalnog zdravlja kod djece i adolescenata te im omogućiti ljepše i ispunjenije djetinjstvo, a kasnije i život s manjim stupnjem poteškoća i boljom prilagodbom na svakodnevne stresove.
