Za Dalmacija Danas piše Anđela Kovačević, dr.med. – dječja psihijatrica KBC Split & Uglešić poliklinika
Emocionalni razvoj djeteta nije samo "slatka faza" – to je temelj daljnjeg psihosocijalnog razvoja: od formiranja samopouzdanja i kontrole emocija, do uspostavljanja i održavanja odnosa koje će dijete graditi u budućnosti. Ključnu ulogu u ovom procesu imaju roditelji. Njihova prisutnost, način na koji komuniciraju s djetetom, strpljivost, nježnost i predvidivost oblikuju djetetov unutarnji svijet.
Važnost privrženosti
U prvim mjesecima života razvija se ono što stručnjaci zovu privrženost – duboka emocionalna veza između djeteta i osobe koja se o njemu brine. To je prvi "emocionalni kompas" koji dijete koristi kako bi naučilo je li svijet sigurno mjesto i vrijedi li ga istražiti Privrženost se ne razvija samo kroz fizičku prisutnost, već zahtijeva emocionalnu dostupnost roditelja, osobito u trenucima kad je dijete uznemireno, tužno ili uplašeno. Kad beba plače, najvažnije što roditelj može učiniti je podići je, zagrliti i umiriti, a ne ignorirati ili kako se generacijama ranije govorilo "ne učiti ih na ruke". Kroz dosljednu ljubav, pažnju i nježnost, dijete uči da je vrijedno i voljeno. To je naslijeđe koje nosi sa sobom kroz cijeli život. Mladi roditelji su danas pod velikim pritiskom kako odgojiti dijete, boje se da ne pogriješe i trajno ne naruše djetetov emocionalni razvoj. Ono što svaki roditelj treba znati je da savršeni roditelji ne postoje! Ono što je važno nije savršena reakcija svaki put, već dovoljno dobra roditeljska skrb. To znači da ćete ponekad pogriješiti i da je to u redu! Ako se greške prepoznaju i poprave, dijete uči važnu lekciju: da odnosi mogu biti popravljeni, a ne trajno narušeni.
Odgojni stilovi
Stilovi odgoja (autoritativni, autoritarni, permisivni i zanemarujući) znatno utječu na emocionalni razvoj. Autoritativni roditelji su oni koji djeci postavljaju jasne granice, ali ih istovremeno podržavaju i razumiju. Oni su brižni i dosljedni, objašnjavaju zašto postoje pravila i potiču djecu da izraze svoje mišljenje i osjećaje. Umjesto da nameću svoje odluke, često uključuju dijete u donošenje važnih odluka, prilagođavajući se njegovim sposobnostima. Takav pristup pomaže djeci da budu samostalna, ali i povezana s roditeljima na iskren i topao način. Autoritarni stil odgoja znači da roditelji postavljaju stroga pravila i visoke zahtjeve, ali pritom djeci ne pokazuju puno topline i podrške. Takvi roditelji često koriste naređenja bez objašnjenja, a ako dijete ne posluša, mogu se služiti prijetnjama ili čak kaznama. Njihov pristup uglavnom glasi: "Radi to jer ja tako kažem!"
Nažalost, takav način odgoja može negativno utjecati na djecu – čine ih nesretnima, nesigurnima i uplašenima. Djeca odrastaju s niskim samopouzdanjem, često su razdražljiva i teško izražavaju svoje osjećaje. Umjesto da budu otvorena i spontana, često se povuku u sebe. Sve u svemu, strogi i hladni pristup roditelja može donijeti više štete nego koristi, pa je važno pronaći bolji balans između pravila i podrške.
Permisivni ili popustljivi stil odgoja karakterizira puno ljubavi i podrške, ali gotovo nikakva pravila. Roditelji koji ga primjenjuju često djeci ispunjavaju sve želje, misleći da time pokazuju ljubav, no zapravo im ne postavljaju granice ni očekivanja. U takvom odgoju dijete ima previše slobode – odlučuje samo kada će spavati, jesti, gledati televiziju i rijetko ima kućanske obaveze. Na prvi pogled, ovakva djeca djeluju sretno, ali u stvarnosti često osjećaju nesigurnost jer ne znaju gdje su granice. To može dovesti do impulzivnog ili čak agresivnog ponašanja. Roditeljska toplina je važna, ali bez jasnih pravila i strukture, dijete se teško snalazi u svijetu koji ipak traži red i odgovornost.
Indiferentni ili zanemarujući stil odgoja događa se kada roditelji ne pokazuju ni toplinu ni kontrolu. U ovakvom odnosu pravila gotovo da ne postoje, a istovremeno nedostaje podrška i emocionalna povezanost. Ovi roditelji su često previše iscrpljeni, pod stresom ili emocionalno odsutni, pa nemaju energije ni vremena za svoje dijete. Djeca se u takvom okruženju osjećaju nevidljivo i odbačeno. Reagiraju buntovno, imaju problema u školi i teško razvijaju zdrave odnose s vršnjacima. Bez podrške i jasnih smjernica, gube osjećaj sigurnosti i često se ponašaju neprikladno u igri i svakodnevnim situacijama. Roditeljska prisutnost i dosljednost– emocionalna i stvarna – ključna je za djetetov razvoj. Djeca ne trebaju savršenstvo, ali trebaju znati da su viđeni, voljeni i važni.
Adolescencija
Adolescencija je za roditelja najzahtjevniji period djetetov odrastanja. Odgojne metode koje su do sada bile učinkovite, sada više "ne pale". Adolescenti često počnu tražiti više slobode tako što se sve više oslanjaju na vršnjake – s njima istražuju svijet, dijele iskustva i stvaraju bliskost. Iako se čini da se sve više udaljavaju od roditelja, odnos s mamom i tatom i dalje je jako važan za njihov osobni razvoj i odrastanje u zrelu i odgovornu osobu. Toplina, razumijevanje i podrška koje roditelji pružaju, u kombinaciji s jasnim, ali ne pretjerano strogim pravilima, mogu imati jako pozitivan utjecaj – na samopouzdanje, samopoštovanje, uspjeh u školi i radne navike. Naravno, sve to u praksi nije lako. Adolescencija je razdoblje kad mladi prestaju idealizirati roditelje i sve manje prihvaćaju autoritet "samo zato što si roditelj".
Odrasli doživljaju kao da ih djeca namjerno provociraju i testiraju granice. Roditelji često misle da njihova djeca još nisu spremna za samostalnost, dok adolescenti smatraju da su slobodu trebali dobiti davno. Kako odrastaju, i oni i roditelji moraju pronaći način da uravnoteže bliskost i neovisnost. Dobra vijest je da većina obitelji uspijeva do sredine ili kraja adolescencije izgraditi zreliji i uzajamno poštujući odnos.
Kako reagirati kad tenzije rastu?
Prvi korak je ostati miran i ne ulaziti u sukobe "vikanjem protiv vikanja". Roditelji trebaju pokušati objasniti razloge svojih pravila i granica. Iako adolescenti često odbijaju čuti, kasnije će o tome razmišljati. Važno je razgovarati nasamo i izbjegavati kritike pred prijateljima ili braćom i sestrama – javna kritika može biti posebno bolna. Također, roditelji trebaju priznati jedinstvenost svog djeteta i pokazati da cijene njihove osobine, čak i kada se ne slažu s njihovim stavovima. Dijeljenje vlastitih iskustava iz doba adolescencije može pomoći da se adolescent osjeća shvaćen i manje usamljen.
Što se događa u glavi adolescenta?
Adolescenti su vrlo osjetljivi na javnu kritiku i često osjećaju da su posebni i neshvaćeni. Njihov idealizam često ih tjera da svijet vide kao mjesto koje bi trebalo biti pravednije. Također, mnogi imaju teškoće s donošenjem važnih odluka.
Kako pomoći adolescentu da izgradi samostalnost?
Najvažnije je ne donositi odluke umjesto njih, nego im dati priliku da vježbaju samostalno birati. Roditelji mogu ponuditi blage savjete i podsjetnike, ali bez nepotrebnog pritiska. Dijeljenje vlastitih adolescentskih iskustava dodatno jača povjerenje i povezanost.
Kriza identiteta
Svi smo nekad bili zbunjeni oko toga tko smo i kamo idemo u životu – naročito u adolescentskim godinama. To je ono što se naziva kriza identiteta. Radi se o fazi kad mladi ljudi intenzivno istražuju svoje vrijednosti, interese, stavove i buduće planove, ali pritom često osjećaju nesigurnost i zbunjenost. Kriza identiteta nije nešto negativno, već normalan i čak potreban korak u procesu odrastanja. Zamislite da stavljate komade slagalice na svoje mjesto – ponekad nije lako i treba vremena dok sve ne sjedne kako treba. U ovoj fazi adolescenti mogu isprobavati različite stilove, prijatelje, pa čak i razmišljati o tome tko su zapravo – a to može izazvati napetost i kod njih i kod roditelja. Zato je važno da roditelji budu strpljivi, otvoreni za razgovor i podržavajući, ali da i dalje postavljaju jasne granice.
Neki adolescenti ne prođu kroz pravu krizu jer jednostavno preuzmu identitet koji im je nametnut. U tom slučaju adolescent prihvaća vrijednosti, uvjerenja, karijeru ili životni stil koji su mu nametnuli roditelji (ili autoriteti) – bez puno osobnog preispitivanja ili istraživanja. Takav preuzeti identitet može izgledati kao laka opcija, no dugoročno može dovesti do osjećaja nezadovoljstva, zbunjenosti i unutarnjeg sukoba, jer osoba zapravo živi nečiji tuđi život, a ne svoj. Zdrava roditeljska podrška znači biti vodič, a ne režiser. Pomaganje djetetu da razvije svoj identitet, umjesto da samo preuzme roditeljski, ključno je za njegov emocionalni razvoj i dugoročnu dobrobit. Kroz ovu "krizu" mladi zapravo grade svoj autentični identitet, što im pomaže da postanu samostalne, odgovorne i zadovoljne odrasle osobe. Dakle, ako je tvoj adolescent ponekad zbunjen ili promišlja o svojoj budućnosti, to je potpuno normalno i dio prirodnog rasta i razvoja.
Majka i kćer prijateljice
Često u svakodnevnom životu čujemo da su majka i kćer u adolescenciji najbolje prijateljice. Iako je blizak i topao odnos važan i pozitivan, prava prijateljstva ipak ne bi trebala zamijeniti ulogu roditelja. Roditeljstvo podrazumijeva odgovornost, postavljanje granica i donošenje odluka koje adolescent još ne može samostalno donositi. Kada majka previše "prijateljuje"; sa svojom kćeri, često se dogodi da zanemari potrebnu disciplinu iz straha da ne naruši njihov odnos. Također, može se previše uplitati u privatni život djeteta – znati sve o simpatijama, prepirkama i intimnim stvarima, što može staviti dodatni pritisak na adolescenticu.
Prevelika bliskost s majkom može otežati djevojci da se osamostali i razvije svoj identitet, što je jedan od najvažnijih zadataka u adolescenciji. Strah od povrjeđivanja majčinih osjećaja može ograničiti iskrenost i autentičnost, te utjecati na njene vlastite izbore. Stoga je važno da majka ostane podrška i vodič, a ne "prijateljica" u pravom smislu te riječi. Tako će adolescentica moći slobodno rasti i graditi svoj put, znajući da iza sebe ima sigurnu i čvrstu podršku.
U konačnici, adolescentske godine nisu samo razdoblje izazova – to je prilika za rast i jačanje odnosa. Strpljenje, razumijevanje i otvorena komunikacija ključni su za uspješno navigiranje kroz ovu dinamičnu fazu života.
