[Plavo]Za Dalmaciju Danas piše mr. spec. Žana Pavlović, prof. psihologije"[KRAJ]
[VELIKO-SLOVO]P[KRAJ-VELIKO-SLOVO]rije par dana na jednoj od splitskih plaža čujem dijete kako plače i vidim tatu koji djevojčicu baca u more uz riječi „Leona, radi rukicama, radi nogicama, slobodno, nećeš potonut, nemaš se čega bojat ! Leona, zatvori usta! Leona gledaj tatu!“ Tata tom prilikom pokazuje iznimnu spretnost i kreativnost u ekshibicijama i animira cijelu plažu svojim akrobatskim programom u trajanju od 20 minuta. Leoni se ne sviđa „škola plivanja“ i koristi očevu kratku neopreznost i bježi iz mora noseći sa sobom kolut, masku, peraje i rukavice. Pogledom traži mamu koja sjedi u obližnjem hladu namazana faktorom +76. „Leona, ne plači k o mala beba, ajde baci se, vidi Ivana kako pliva“. Šalu na stranu, zašto metoda „bacanja u more“ kod učenja plivanja djece, nije dobra?
Prilagodbu na vodu treba prilagoditi dobi djeteta
U ovom periodu, neka djeca po prvi put odlaze na kupanje u moru, rijeci ili u bazenu u moru i često se kod djece pojavljuje strah od kupanja. Ovaj strah je osobito intenzivan u dobi od druge do treće godine. Strah od mora kod djece je zapravo strah od nepoznatog i izaziva nelagodu kojoj se ne žele izložiti jer im možda ne odgovara temperatura mora, neobična im je „veličina vode“ koja ih okružuje, smetaju im kamenčići i pijesak ispod stopala, voda im može ući u oči ili nos… Razlozi mogu biti mnogobrojni. Dijete približavajte moru postupno, tako da se na početku samo neobavezno igra u plićaku. Donesite igračke koje voli, tako da osjeti zabavu i sigurnost. Dijete će vremenom pokazati kada je spremno ući dublje u more ili zaplivati s rekvizitima. Svako forsiranje može biti kontraproduktivno. Svaki je početak važan i dobro je da dijete kroz igru upozna vodu. Za početak, nešto dalje od mora ili bazena, a potom i bliže. Pričajte mu priče s njegovim omiljenim likovima i kupanjem, na plažu nosite njegove omiljene igračke. Prilagodbu na vodu treba prilagoditi dobi djeteta. Ne treba forsirati dijete na učenje plivanja ili ulazak u more, ako je dijete u strahu. Svako je dijete za sebe, i svako dijete prije ili kasnije nauči plivati kao što nauči i druge vještine. Ako sebi i djetetu postavite za cilj igru i zabavu u moru, plivanje će doći samo po sebi, čim se dijete oslobodi straha i stekne samopouzdanje.
Često na plaži čujem i vidim roditelje kako prisiljavaju djecu na ulazak u more metodom „bacanja u more“ i riječima „maš' rukicama, maš' nogicama“. Ova šok metoda gotovo uvijek je popraćena dječjim plačem i negodovanjem i potiče još veći strah od vode ili mora a može biti i opasna. Nemojte primjenjivati ovu metodu. Ne uspoređujte dijete s drugim „Vidi kako Ivan pliva, a ti se bojiš mora!“ i ne posramljujte ga „Jesi ti mala beba? Samo se male bebe boje mora“. Poštujte dječji strah i imajte strpljenja, dijete se ne boji namjerno, niti vama u inat „mi na moru, a on se ne kupa“.
Neka voda ili more bude medij za igru, igrajte se s djetetom za vrijeme kupanja. Kupanje treba biti igra, da bi dijete bilo opušteno, sigurno i bez straha ušlo u avanturu plivanja.
Izbjegavajte "šok" metode!
Kako bi djeci pomogli roditelji bi trebali uvažiti dječji strah, podijeliti s njim osobno iskustvo kako su se oni bojali kada su bili u njegovoj dobi ali kako su taj strah i prebrodili. Nemojte se smijati kada vam dijete govori o svom strahu od povlačenja vode u kupatilu i čudovištu ispod kreveta. Saslušajte ga i dozvolite mu da pokaže svoj strah. Sjetite se da priča o strahovima, zna biti zastrašujuća i da je iz stog razloga djeca izbjegavaju. Pokušajte zajedno riješiti problem i ako vaše dijete ima npr. strah od mraka, stavite svjetiljku u dječju sobu (koju možete kupiti s djetetom) ili pripremite „sprej za čudovište” ako je dijete mlađe od 5 godina, kojim ćete poprskati sobu prije spavanja.
Ako dijete ima strah od mora, provedite s njim neko vrijeme pored mora igrajući se, tražite školjke i kamenčiće neobičnog oblika, pravite male bazene…Ono što pomaže kod svih strahova je metoda „postupnosti“ ili metoda „korak po korak“. Ono što ne pomaže je šok metoda „bacanja u more“ koja upravo suprotno može pojačati već postojeći strah. Ovaj strah će proći kao i svaki drugi, treba puno strpljenja i razumijevanja a dijete će proplivati i uživati u blagodatima mora ako ne ove, onda iduće godine. Odrasli ponekad, ne razmišljajući o posljedicama, plaše djecu raznim pričama o „vješticama koji nose neposlušnu djecu, djecu koja ne jedu, djecu koja ne spavaju sama, plaše ih bubama, kako će umrijeti ako ne slušaju“ i mnogim drugim primjerima iz života što normalne, uobičajene dječje strahove dodatno pojačava. Većina dječjih strahova javlja se normalno u tijeku razvoja, ali polako nestaju sazrijevanjem i stjecajem životnih iskustava koja ispravljaju pogrešna vjerovanja.
I za kraj, jako važan podsjetnik, dok je dijete u vodi, moru ili na bazenu, vi trebate biti pored njega ili ga stalno nadgledati iako se nalazi u plićaku. Već mala neopreznost djeteta može dovesti do većeg straha ili nove traume (grč noge, valovi, pad i sl.) Neka vrijeme kupanja za vas i za dijete bude vrijeme opuštanja i radosti.
