Pomisao na rušenje Poljuda u mnogima ovih dana izaziva osjećaj jeze, a posebno su tužni oni koji se još uvijek sjećaju velikog gradilišta krajem sedamdesetih koje je iznjedrilo najljepši stadion tadašnjeg svijeta, Poljudsku ljepoticu.
Jedan od simbola grada Splita dom je Hajduka od 1979. godine. 19. rujna 1979. godine Hajduk je na Poljudu dočekao Trabzonspor u prvom kolu Kupa prvaka.
Za Hajduk su tog dana zaigrali Budinčević, Primorac, Krstičević, Luketin, Peruzović, Rožić, Zlatko Vujović, Čop, Šalov, Đorđević, Šurjak, Zoran Vujović i Bogdanović.
Kako je sve počelo?
Gradnja stadiona na Poljudu bila je jedan od najvećih infrastrukturnih projekata u Splitu u drugoj polovici 20. stoljeća. Ideja o novom stadionu pojavila se sredinom 1970-ih, kada je Split dobio organizaciju VIII. Mediteranskih igara 1979. godine.
Grad je tada morao izgraditi niz sportskih objekata, a stadion na Poljudu zamišljen je kao središnje borilište za atletiku i mjesto održavanja ceremonija otvaranja i zatvaranja igara.
Projekt je povjeren arhitektu Borisu Magašu, jednom od najvažnijih hrvatskih arhitekata modernizma, koji je stadion zamislio kao arhitektonski objekt snažno povezan s prostorom i krajolikom u kojem nastaje.
Magaš je već u početnoj fazi projektiranja želio izbjeći ideju zatvorenog i masivnog stadiona. Umjesto toga predložio je otvorenu strukturu koja će komunicirati s prirodnim okruženjem Poljudskog zaljeva. Inspiraciju je pronašao u antičkim mediteranskim amfiteatrima, zbog čega je stadion projektiran poput velike školjke koja se otvara prema terenu i okolnom prostoru.
Takva koncepcija omogućila je da stadion ostane vizualno povezan s morem, Marjanom i širim krajolikom Splita. Upravo taj odnos arhitekture i prostora često se ističe u analizama projekta. Na primjer, na specijaliziranom arhitektonskom portalu Hidden Architecture navodi se kako je Poljud zamišljen kao "Lagana i otvorena struktura koja reagira na mediteranski pejzaž", a stadion se opisuje kao građevina koja se ne zatvara prema okolini nego je "dio krajolika u kojem se nalazi".
"Skriven u Oblacima"
Jedan od najprepoznatljivijih elemenata stadiona postala je njegova krovna konstrukcija. Riječ je o velikoj čeličnoj prostornoj mreži koja natkriva tribine bez potpornih stupova iznad gledališta. Takvo rješenje omogućilo je gledateljima neprekinut pogled na teren sa svih mjesta na tribinama, što je u vrijeme gradnje predstavljalo vrlo napredno inženjersko rješenje.
Prema analizi na arhitektonskom portalu Architectuul, upravo je ta konstrukcija jedna od ključnih inovacija projekta jer je omogućila veliki raspon krova uz relativno laganu čeličnu strukturu. Na istom se portalu navodi kako je stadion projektiran kao kombinacija armiranobetonskih tribina i čelične mrežaste krovne konstrukcije koja natkriva gledalište, stvarajući snažan vizualni identitet cijelog objekta.
Tribine stadiona izvedene su kao armiranobetonska školjka koja prati ovalni oblik atletskog borilišta. Magaš je projektirao gledalište tako da svi gledatelji imaju neometan pogled prema terenu, bez konstrukcijskih elemenata koji bi zaklanjali vidljivost. Ulazi na stadion organizirani su kroz niz mostova i pristupnih točaka raspoređenih oko cijelog objekta, što omogućuje ravnomjernu raspodjelu publike i relativno brzo pražnjenje stadiona. Upravo ta funkcionalnost često se navodi kao jedna od važnih kvaliteta projekta u stručnim analizama arhitekture sportskih objekata.
Vremenski pritisak gradnje
Gradnja stadiona započela je u drugoj polovici 1970-ih i odvijala se pod snažnim vremenskim pritiskom jer je objekt morao biti dovršen prije početka Mediteranskih igara 1979. godine. Radovi su organizirani tako da se istodobno izvode različite faze gradnje - od izgradnje tribina do montaže složene čelične konstrukcije krova.
Na portalu Hidden Architecture ističe se kako je upravo montaža čelične konstrukcije bila jedan od tehnički najzahtjevnijih dijelova gradnje, jer su se veliki dijelovi krova izrađivali u segmentima koji su potom sastavljani na samom gradilištu.
Nakon dovršetka radova stadion je otvoren neposredno prije početka Mediteranskih igara 1979. godine i ubrzo je postao jedan od najprepoznatljivijih sportskih objekata u tadašnjoj Jugoslaviji. Poljud je privukao veliku pozornost arhitektonske javnosti i često se spominje u publikacijama o modernoj sportskoj arhitekturi.
S vremenom je stadion doživio određene prilagodbe, prvenstveno zbog promjena sigurnosnih standarda i modernizacije sportskih objekata, ali njegova osnovna arhitektonska struktura ostala je gotovo nepromijenjena. Upravo zbog te arhitektonske vrijednosti i jedinstvenog dizajna Poljud se danas smatra jednim od najvažnijih primjera moderne sportske arhitekture na prostoru jugoistočne Europe, a njegov karakteristični krov i otvoreni oblik postali su jedan od prepoznatljivih simbola Splita.
Magaš: "Izlila mi se žuč, imao sam manju plaću od šefa gradilišta..."
I Boris Magaš je prije smrti govorio o gradnji svog najvećeg remek-djela.
Jednom prilikom je ispričao da mu je početka bilo jasno da s tribina moraju biti vidljivi Mosor i Marjan te da se mora osjetiti i miris borova iz okolice. U promišljanje je, kako je rekao, uključio i sportaše i gledatelje te zaključio da je idealno rješenje inspiraciju pronaći u grčkom teatru.
"Grčki teatar uvijek je u kontaktu s vizurom, on je uvijek u kontaktu s prirodom. Ako je njegov oblik onaj koji daje idealan odnos čovjeka i neke točke gdje se nešto događa, i ako ja dva teatra postavim jednog nasuprot drugome i unutra napravim igrača koji će vidjeti zelenilo. Ako će on vidjeti zelenilo, ne smijem napraviti puni krov, moram napraviti prozračni krov, krov kroz koje prolazi zrak i vide se oblaci, vidi se susjedni Marjan."
Dodao je kako je za njega ključna bila i osovina stadiona koja „šiba, koja je autoritet i ispred sebe ima brdo Marjan“.
"Meni je ova osovina stadiona, koja šiba, koja je autoritet i ispred sebe ima brdo Marjan – to je priča. Meni i interijer i eksterijer razgovaraju jedno s drugim."
Prisjetio se i da je jedina dilema oko krova bila bura, zbog koje je razmišljao treba li ga na jednoj strani zatvoriti, ali je na kraju od toga odustao kako bi arhitektonska ideja ostala snažnija. Oblik stadiona također je promišljeno povezao s okruženjem pa je govorio da su u projektu postojale dvije teme – školjka i plitica.
"Školjka i plitica su dvije teme koje smo imali, s jedne strane on je nedvojbeno plitica, kada gledaš samo donji dio, ali školjka je više kao cjelina, kad ga spojiš s krovom. Plitica je oblik koji nema nosivu konstrukciju, to je oblik koji sam sebe nosi i njoj se juha neće proliti, to je idealan oblik samonosivosti, ali i čistoće prostora."
Naglasio je i da u projektiranju nije želio koristiti klasične grede i stupove koji bi narušili čistoću prostora.
"Jasno da sam ja vrisnuo, jasno da bi to bila katastrofa za stadion. Kad sam ustanovio da je to tako, sjeo sam u kola i odjurio u Zagreb Čikari i objasnio mu u čemu je stvar."
Govoreći o samoj gradnji stadiona, Magaš je isticao koliko je projekt bio zahtjevan i koliko je osobnog napora u njega uložio.
"Poljud je nedvojbeno najjača arhitektura koju sam napravio, tu nema dileme. Ja sam tijekom gradnje Poljuda doživio puno ružnih stvari, svršio sam na stolu i vadili su mi žuč, ali ja sam ga ipak napravio. Kad sam ga gradio imao sam manje prihode od mog šefa gradilišta, a dali su mi prazni stan u Splitu da u njemu živim. Poljud se gradio dvije i pol godine, automobil je po mene u šest ujutro dolazio jer se tad otvaralo gradilište, a u 10 navečer me auto vozio natrag i tako svaki dan, non-stop, jedino pauza za ručak."
