Nekada davno, odsutni očevi bili su gotovo pravilo. Bili su to tihi, ozbiljni muškarci na čelu obiteljskih kuća – poštovani, ali nedohvatljivi. Njihovo se očinstvo svodilo na ulogu vođe, onoga koji određuje pravila i donosi kruh na stol. Ali iza te slike čvrstine skrivala se tišina. Emocionalna udaljenost. Nevidljivost.
Mnogi od njih nikada nisu naučili kako voljeti naglas. Kako biti nježni, ranjivi, prisutni. I što je još teže – nisu imali od koga učiti.
Majke u sjeni bliskosti
Nasuprot njima, majke su bile stalno uz djecu. One su bile te koje su gradile svakodnevnu bliskost. Ali ni one nisu bile slobodne – zarobljene u svojim ulogama, često nevidljive kao žene, svedene na majčinstvo. Djeca su odrastala bez ravnoteže, bez povezanosti s oba roditelja. I bez djetinjstva za koje danas znamo da je moguće.
Danas imamo izbor
Ali danas… danas imamo izbor.
Možemo biti generacija koja prekida tišinu. Koja izranja iz hladnoće emocionalne nedostupnosti i bira prisutnost. Možemo birati pogled, zagrljaj, iskren razgovor. Možemo birati ljubav – onu svakodnevnu, jednostavnu, ali moćnu.
Povezanost nas mijenja
Jer istinska komunikacija s djetetom ne otvara samo oči – ona otvara i srce. U tom odnosu počinjemo prepoznavati sebe. Počinjemo rasti. Postajemo autentičniji, suosjećajniji, hrabriji. I upravo zbog te želje da svojoj djeci pružimo bolje – i mi postajemo bolji.
Nježnost i granice idu zajedno
Roditeljstvo nije samo nježnost i prisutnost – to je i odgovornost. Biti prisutan i nježan ne znači odustati od granica, već ih postaviti s poštovanjem. Onaj tko voli, ne odustaje od discipline – samo je provodi drugačije. S razumijevanjem, a ne strahom. S dosljednošću, a ne strogim autoritetom.
Jer djeci ne trebaju savršeni roditelji. Trebaju roditelji koji vide, čuju i vode. Koji će im pružiti i sigurnost i slobodu. I srce – ali i okvir u kojem to srce može rasti.
Očevi nekad vs. očevi danas. Osobna odluka – drugačije očinstvo
I zato sam odlučio – svoju djecu odgajati drugačije nego što su mene odgajali. Nježno, prisutno, s razgovorom i rukom koja grli, a ne samo vodi.
Ne zato što osuđujem ono što je bilo, nego zato što danas znamo više. Danas znamo da je prisutnost jednako važna kao i odgovornost. U ono se vrijeme jednostavno nije znalo drugačije. Bio je to drugi društveni trenutak. Očevi su radili najbolje što su mogli s onim što su imali.
Znam, i moja će djeca jednog dana možda imati nešto što će mi zamjerati. I oni će vjerojatno neke stvari htjeti raditi drugačije. I to je u redu. To je rast. To je život. Ali ako sam uspio napraviti barem jedan korak dalje, ako sam razbio barem jedan lanac – onda sam već učinio dovoljno da njihovo djetinjstvo bude slobodnije, a njihova budućnost – otvorenija.
