Posjetite li tijekom ljetnih mjeseci otok Šoltu bit ćete u prilici naučiti sve o njenoj povijesti odlučite li se za jedinstvenu morsku turističku turu kaićem čiji je vodič umirovljeni odvjetnik Teo Tomić.
Nakon godina stresnog posla umirovio se i odlučio raditi nešto mirnije i ljepše uz opuštajući zvuk zrcalnog moru. Radi Storytelling turu Mala priča o moru koju smatra svojevrsnom „psihoterapijom“. A tko bi bolje prepričao tajne otoka nego čovjek koji je po majci Šoltanin, po ocu Višanin, po mjestu rođenja Sinjanin, koji je cijeli život vezan za Šoltu i već 37 godina stalno živi u Grohotama.
Kaić koji ne prolazi – nego priča
– Voditi ljude kaićem po valama je sasvim drugačija tura od one klasične u kojoj se šeta. U morskoj turi je poseban doživljaj, a i vizura otoka s mora je specifična pogotovo iz male spore brodice, za razliku od glisera koji samo „proleti“. Prije nego sam krenuo s morskim turama o njima sam razmišljao desetak godina, a onda sam otišao u mirovinu, položio ispit za Storytelling ture, napisao turu Mala priča o moru i počeo voditi turiste.
Od Rogača do Piškere – sporim ritmom povijesti
Tura od sat i pol vremena počinje u Rogaču, laganom vožnjom uz obalu dolazi se do Dioklecijanovog ribnjaku u nečujamskoj uvali Piškera i istim laganim ritmom povratak je u Rogač kaićem koji prima pet ljudi. Priču započinje od Grka do današnjih dana. U Rogaču im priča o mjestu i tome kako je dobilo ime, a putem do Nečujmu ih upoznaje sa stranama svijeta, kako se mogu orijentirati na moru i prepoznati koji vjetar puše.
Turisti u Nečujmu od Tea doznaju da je to Gluha uvala kako su je zvali Rimljani, a ako su mu u kaiću domaći ljudi posebnu pozornost posveti Marku Maruliću koji je u tom mjestu živio dvije godine.
Dolaskom u Piškeru, u Nečujmu, vesela tura doznaje pojedinosti o Dioklecijanu, Dioklecijanovog ribnjaku i vilama koje su se tamo nalazile, na povratku uglavnom odgovara na njihova brojna pitanja o otoku, a onda se kupaju ili odu na piće, te im često pokaže kako se diže vrša.
Šetnje, makadam i skrivena Šolta
– Osim te ture radim još i pješačku turu Grohota u kojoj s grupom krenem od crkve sv. Stjepana prvomučenika, potom napravim s njima krug po selu, pokažem im tipični šoltanski dvor, pričam o naseljavanju i raseljavanju, sadnji loze, peronospori, o šoltanskom polju, o odnosu Splita i Šolte do 1905. godine do kada su Splićani posjedovali sve zemlje na otoku.
Treća tura koju radi je Autom po Šolti tijekom koje ljude vozi djelomice i makadamskim putevima kojima turistima rijetko prolaze, po istočnoj ili zapadnoj strani otoka do vidikovaca i još nekih skrivenih lokacija. Ipak od svih tura najviše je interesa za onu u kaiću.
Bratovštine, Buktenica i stranci koji slušaju
– U sklopu ture po Grohotama imam posebnu priču o bratovštinama što turistima bude iznimno zanimljivo. Ukoliko je tura u jutarnjim satima popnemo se na vrh općinskog Kaštela Slavić, izgrađenog u 16. stoljeću, odakle puca divan pogled na selo i polje. Provedem ih i Ulicom Šoltanskih iseljenika gdje je kuća hrvatskog slikara Eugena Buktenice o kojem im govorim, te sve završava ispred crkve odakle smo i krenuli.
Njegove ture uglavnom popunjavaju stranci, domaćih je tek 20-ak posto. Plovio je sa Slovencima, Česima, Nijemcima i brojnim drugima. Talijane još nije imao – kaže da su sa Šolte „nestali“ prije nekoliko godina jer je Hrvatska za mnoge od njih postala preskupa.
Zanimljivo je da su storytelling vodiči na Šolti krenuli prije tri godine, potaknuti turističkom zajednicom, a danas su registrirana tek dva vodiča. Njegova kolegica ture vodi kostimirana u ženu s početka 20. stoljeća, šetnjom kroz polje do stare grohotske gustirne.
