Djeca su odmalena navikla da im odrasli govore što trebaju raditi. Svi znamo te rečenice: “Sjedni", “Ne diraj to", “Budi miran", “Pričekaj svoj red.” Većinu vremena netko drugi ima kontrolu nad njihovim danom, tijelom, rasporedom, čak i smijehom.
I onda dođe klaun. U dječjim očima, klaun nije obična odrasla osoba. On je nešto posebno. Šašavo, smiješno, slobodno biće. I upravo zato, kada im klaun da kontrolu – kad im kaže “ti odlučuješ” – dogodi se nešto čudesno.
U tim trenucima u njihovim glavama se zapali lampica. Oči im zasjaje. Tijelo se uspravi. Osmijeh naraste.
Kao da pomisle: “Čekaj… ja sad vodim?” I to je taj trenutak. Eksplozija emocija. Smijeh koji ne prestaje. Ne zato što je nešto nužno presmiješno, nego jer osjećaju moć, slobodu, igru.
Primjer koji nikad neću zaboraviti
Na jednom nastupu iz publike sam izveo djevojčicu iz Londona da mi asistira. Bila je povučena, imala je poteškoće u razvoju, ali oči su joj sjajile od uzbuđenja. Bila je sretna što je dio predstave, vidjelo se to odmah.
Kad sam je pozvao na pozornicu, bila je presretna, ali roditelji su mi iz publike gestama dali do znanja da možda ipak izaberem njezina brata. Nježno sam im dao znak da vjerujem njoj. Brata sam uključio kasnije, u završnici trika – da pomogne sestri.
A sestra? Ona je zablistala. Počela je pjevati. Plesati. Smijati se iz srca. Publika je bila očarana. Na kraju je dobila veći pljesak nego ja za ijedan trik.
Roditelji su mi prišli nakon showa i rekli: “Kad joj bude rođendan, želimo da dođeš u London.” I to je to. To je razlog zašto ovo radim.
Zašto je ovo važno?
Zato što kad djetetu damo priliku da vodi – da stvarno vodi, bez ispravljanja i preuzimanja – dajemo mu nešto ogromno. Povjerenje. Samopouzdanje. Sjećanje koje će nositi sa sobom.
Kao roditelj, odgojitelj, učitelj ili animator – nije naša uloga uvijek znati sve, ni imati sve pod kontrolom. Ponekad je dovoljno da stanemo korak unatrag i kažemo: "Tvoje je."
Pitanje za tebe
Kad si zadnji put djetetu dao priliku da bude “glavno”? Da ti kaže što da radiš? Da vodi igru? Da odluči što će se dogoditi? Probaj. Ozbiljno. Možda nećeš odmah znati što će se dogoditi. Ali dijete hoće. I to će biti magija.
Na kraju – nije stvar u triku
Možda je trik jednostavan. Možda balon pukne. Možda klaun zaboravi što je sljedeće. Ali trenutak kad dijete zasja pred publikom, kad osjeti da vrijedi i da je netko vjerovao baš u njega – to nije trik. To je čarolija.
Mi odrasli ponekad zaboravimo koliko malo treba da se napravi velika razlika u dječjem svijetu. Nekad je dovoljno samo stati, nasmijati se i reći:
“Ajde ti.”
Jer kad djeca preuzmu kontrolu – ne samo da show postane bolji… nego i mi postanemo bolji ljudi.
