Na samome početku, da ne bi bilo zabune: nisam psiholog, nisam psihijatar. Poznajem nekolicinu, s nekima surađujem, stalno ih nešto zapitkujem, gnjavim i tražim odgovore. Profesorica sam. Radim s mladima. Čak i kad adekvatna podrška od strane odgovornih u sustavu obrazovanja izostane, mi se profesori sami nekako „utreniramo“ da prepoznamo naznake nepovoljne obiteljske ili socijalne situacije, depresije, poremećaja ličnosti. Oboružamo se iskustvenim znanjem, empatijom i stotinama pitanja za one čija je to struka.
"Psihički problemi nisu za prave Hrvatine"
Jučer sam pročitala tekst koji me ostavio bez teksta. Iz poštovanja prema osobi koja je protagonist neću ulaziti u detalje. Reći ću samo da je bila dio odgojno-obrazovnog sustava. I da je jedna njezina rečenica sugerirala da naše društvo nema sluha za probleme. Rekla je da dijeli svoju priču u nadi da će u društvu potaknuti razgovor o stvarima o kojima predugo šutimo. I zauvijek ušutjela.
U danu koji je ispunjen tugom, gorčinom i nevjericom, red je da se zapitamo – kakav smo mi to narod? Kakvi smo šefovi, kakvi smo kolege, kakvi smo prijatelji? Nije mi se jednom dogodilo da čujem kako okolina (ne) reagira na poteškoće osobe koja boluje. Doslovce, na papiru, među nama hodaju ljudi koji su bili dovoljno ustrajni i hrabri da iskopaju svoje dijagnoze, da im netko na to udari pečat i da znaju da imaju „nešto“. Živimo, doduše, u državi u kojoj je poželjnije imati koktel spolnih bolesti ili razarajući rak nego psihičke smetnje. Jer, eto, sifilis negdje navučeš, shit happens, rak i ne pita, glavu gore, treba se nositi s tim, odjednom smo svi puni floskula i poruka podrške. Kad imaš psihičkih problema, e, to je nezgodno. Vapiš za pomoći, treba ti netko da prati faze euforije i depresije, da kontrolira, da pomaže. No to nije u duhu hrvatstva. Jer psihički problemi nisu za prave Hrvatine. Hrvatine ne vole te slabićke, umišljene bolesti.
"Idealan bi radnik bio onaj koji ne boluje, ne rađa, ne kašlje..."
Mislim da sam gornjom rečenicom dodirnula samo vrh sante leda hrvatskih problema s mentalnim zdravljem. Jedan mi je ugledni psihijatar početkom drugog lockdowna zbog koronavirusa rekao „Sad nas tek čeka najgore. Ne zbog virusa, nego zbog glava. Ljudi će početi pucati.“ I pucaju. Znaju to oni koji rade u bolnicama i na policiji. Svi se problemi ovoga svijeta sad guraju u četiri zida. Pa kad puknu, puknu tako da više ne možeš zalijepiti krhotine. Kave se improviziraju po zidićima, zagrljaji su zabranjeni. Tražimo alternative, guramo nekako. Većinom. A što ćemo s onima koji ne mogu gurati sami? S onima kojima je prijeko potrebna liječnička pomoć? Lijekovi? Terapija? Razgovor?
Gluposti pitam. Pa stavit ćemo ih na listu čekanja! Većina psihičkih problema može čekati do svibnja, zar ne? A ako je toliko loše, neka plate privatniku. Ako si pak ne mogu priuštiti privatnog terapeuta, i za to imamo izreku: „Sirotinjo, i Bogu si teška!“ Na kraju krajeva, o čemu ja govorim, pa neće ljudi ni riskirati bolovanje! Tko će im otplaćivati kredite? Poslodavci su posebna skupina. U državi koja orgazmički pati za birokracijom i pečatima, muka je i pokora svakog poslodavca čovjek s dijagnozom. I tome se dade doskočiti! Koliko je pacijenata, toliko je dijagnoza, koliko je liječnika, toliko je interpretacija dijagnoza! Uvijek se može naći netko tko će pitanje nečijega bolovanja, bolesti i raspada pretvoriti u „neugodnost za sustav“. Nota bene, lakše je reći kolegi da je umišljeni bolesnik nego naći stručnu zamjenu. Idealan bi radnik bio onaj koji ne boluje, ne rađa, ne kašlje i po mogućnosti ne govori. Čim progovoriš – slabić. Loša karika. Mogući predmet tračeva i sprdnje. Bolje bi bilo da se samoeliminira.
Pola države čami doma na crkavici
Prema Odjelu za mentalne poremećaje HZJZ-a, mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja na 3. su mjestu vodećih skupina bolesti u Hrvatskoj, iza kardiovaskularnih i malignih bolesti, s udjelom od 11,7%. Kao prava pobjednička nacija, ne volimo se zamarati trećim mjestima. Dok nije u pitanju „netko naš“, član obitelji ili bliski prijatelj, mentalno je zdravlje tabu tema. O „luđacima“ ne treba govoriti jer opće je poznato da je ludost prijelazna... Tu bismo se vjerojatno trebali zaustaviti. Da je moguće mjeriti, možda bi se pokazalo da je prelaznija ljudska glupost. Nemar zasigurno. Kako drugačije ocijeniti državu u kojoj se događa da se vrše pristisci na psihijatre i njihov prostor za rad jer, „stisnite se, majku mu, treba prostora za Covid“... Nema problema, radimo prostora za prokleti Covid, gradovi su nam opustošeni, pola države čami doma na crkavici i čeka pravorijek kad se može vratiti raditi. Ali Covid će, vjerujemo, proći. Mentalni problemi ne.
Oni se ne liječe cjepivom. Nema jakih i slabih sojeva. Ne šire se kapljičnim putem i ne mogu se odbiti maskom. Sveprisutni su. Sve ih je više. A liječnika nema dovoljno. I netko tko je dobio uputnicu za svibanj može sutra umrijeti. U svemu me tome najviše muči ona kategorija, poput osobe s početka priče, koja točno i precizno detektira težinu svoga problema. Zna da je voda došla do grla i zna da joj treba liječnička pomoć. Toj osobi ne treba rad, nego logično i opravdano bolovanje. Nitko od nas nije nezamjenjiv, uvijek će netko pokriti radno mjesto. Bogudragomvala, ima nas na zavodima za zapošljavanje. Dakle – jednostavno je. Jedna poslodavčeva ljudska rečenica i jedan liječnički papir dijele te od spoznaje da si se maknuo na vrijeme, da ćeš otići u ordinaciju na provjeru stanja, a zatim u okrilje svoga doma. I pokušat ćeš se resetirati, a onda ćeš se nastaviti boriti.
Recept za propast
Osim ako poslodavac nije bešćutni idiot. Osim ako liječnik nije jedan kreten u nizu koji ne želi imati posla s tvojom dijagnozom pa te prešetava među kolegama. Covid je, ionako ništa drugo nije hitno. Dodaj tome okolinu koja o mentalnom zdravlju govori šaptom, cinično, bezobrazno... Imaš recept za propast. Da jedan život tako upropastimo, to je jedan previše. Statistike kažu da su u Hrvatskoj u prosjeku dvije smrti dnevno posljedica suicida. Opet kažem, o tome se ne govori ako nije netko „tvoj“. „Nije to s Božje strane“, „nema tu pomoći“, „muči, sramota je“. Pa narod ušuti. Pogleda s podsmijehom i ignorira zamolbu osobe koja pati. U sebi je stigmatizira, izvana je pošalje po milijun pečata. Valjda će odustati putem. Da ne moraš tražiti stručnu zamjenu.
Teško se ne zapitati: kad depresivna osoba vapi za pomoći, a ti je ismijavaš i ignoriraš, jesi li svjestan da si sudionik ubojstva?