Od prvih ruganja muškoj košarci do stvaranja jedne od najmoćnijih europskih momčadi 20. stoljeća. Povijest KK Splita puna je uspona i padova, slavnih imena i neugodnih praznina – a današnji izazovi tek su odraz vremena u kojem se sport globalno mijenja.
Počeci košarke u Splitu
A onda su košarku počeli igrati muškarci. I rugali su im se. Jer, navodno, igraju ženski sport. Tako je govorio pokojni Rato Tvrdić, jedan od svjedoka vremena u kojem se košarka tek probijala u svijest Splita.
Košarkaški klub Split osnovan je 1945. godine i ove je godine proslavio svoj osamdeseti rođendan. Osamdeset godina star, pun priča, razdoblja slave, padova, legendi i rezultata koji su promijenili povijest europske košarke. Pravu prekretnicu klub je doživio 1960. godine, kada je splitskom muškom košarkom na ozbiljan način počeo upravljati legendarni Branko Radović. Njegov lik danas krasi dvoranu na Gripama, a njegovo djelo i dalje se poštuje i prenosi generacijama.
Radović je kao igrač i trener uveo Jugoplastiku u Prvu ligu 1963. godine. Tada se najprije moralo postati prvak Dalmacije, zatim prvak Hrvatske, pa tek onda u slovensko Velenje po prvoligaški status. Te iste godine košarkašice Splita izborile su ostanak u Prvoj ligi, a pod otvorenim koševima Spinuta po kiši je tada igrala i Biserka Jurić (Protega), koju i danas možete vidjeti na tribinama na svakoj utakmici Žutih, na njezinu „svetom“ stolcu koji ne prepušta nikome.
Povijesni uspjeh splitske muške i ženske košarke iz 1963. bio je tek početak. Radović je 1971. godine osvojio prvi naslov prvaka države u povijesti kluba, opet kao igrač i trener. Do osamostaljenja Hrvatske Jugoplastika je ukupno šest puta bila prvak države – iako to možda izgleda skromno u usporedbi s kasnijim europskim podvizima, bila je to zlatna era iz koje će izrasti najveće legende kluba.
Zlatna era Jugoplastike
Kasnih šezdesetih i sedamdesetih redala su se velika imena: Jerkov, Skansi, Šolman, Rato, Prug, Macura, Grgin, Mlađo Tudor, Duje Krstulović i mnogi drugi. No najveći meteorski uspon tek je slijedio.
KK Split, odnosno Jugoplastika, postao je najbolji košarkaški klub Europe u 20. stoljeću zahvaljujući nezapamćenom nizu: tri titule prvaka Europe zaredom, svaka pod drugim sponzorskim imenom. To je bilo razdoblje Tonija Kukoča, Dina Rađe, Željka Pavličevića, Božidara Maljkovića, sobinskih borbi pod obručima, dominacije Sretenovića, Tabaka, Ivanovića i cijele generacije zbog koje se Split upisao u sportsku povijest kao neponovljivi gigant.
To razdoblje formiralo je identitet Splita kao grada košarke. I teško ga je nadmašiti.
Prijelaz u novu državu i novi poredak
Dolaskom samostalne Hrvatske počelo je novo poglavlje, ali daleko manje glamurozno. Kup Krešimira Ćosića osvajao se šest puta, dok je prvenstvo Hrvatske osvojeno samo jednom. Malo, premalo za gradski klub takve tradicije.
Iako su devedesete donijele snažne generacije, kao i naslov prvaka 2003. te Kup 2004. godine, nakon toga nastupila je duga tišina bez trofeja. Tek prošle sezone ponovno je osvojen Kup – prvi nakon dvadeset godina. U domaćoj ligi Split je čak jedanaest puta igrao finalne serije, ali deset puta ostao bez naslova.
U međuvremenu je Cibona postala najtrofejniji hrvatski klub s 20 naslova prvaka, Zadar je preuzeo primat posljednjih godina, a Cedevita je također ostavila daleko jači domaći pečat od Splita, iako danas više nije konkurentna za vrh.
Profesionalizacija, strani igrači i gubitak identiteta
U današnjoj košarci vrijedi jedno pravilo: koliko para – toliko muzike. Iako Split tradicionalno stvara igrače, realnost je da domaći kadar više nije dovoljan za prestiž. Dovode se stranci, najčešće Amerikanci, što nije specifično samo za Split nego i za cijelu Europu.
Početak „amerikanizacije“ započeo je odlaskom Dina Rađe u NBA, nakon čega je u Split stigao Avie Lester, u narodu prozvan Ante Luster. Danas svaka ozbiljnija momčad ima nekoliko „Lestera“, a tržište je postalo globalno i nemilosrdno. Najbolji Europljani odlaze u NBA, a ono što ostaje najčešće je tek prosjek ili „škart“.
Američka sveučilišta danas nude unosne ugovore mladim igračima, pa nije čudo da se mnogi mladi talenti uopće ne pojavljuju na domaćoj košarkaškoj mapi. Sustav ih gubi prije nego što se stignu razviti.
Gdje su „novi“ Kukoči i Rađe?
Često se čuje da će novi treneri, nova uprava ili nova sportska politika „stvoriti“ nove Kukoče i Rađe. Ali takvi se igrači ne stvaraju planom – oni se rađaju jednom u sto godina. I tek zatim oblikuju radom, radom, radom, uz stručne trenere i prave uvjete.
Da bi se razvila nova generacija vrhunskih košarkaša, prvo mora postojati masovna baza. To znači da se košarka mora igrati u svakom kvartu, na svakom kantunu, u dvoranama i na otvorenom. Primjer taekwondoa u Splitu, koji trenira oko 2500 djece, dovoljno govori. Zašto? Jer se svaki prostor može pretvoriti u borilište – i jer postoje uvjeti.
Košarka je dugo patila od kroničnog manjka prostora. Godine 2015. u školi košarke KK Split treniralo je jedva pedesetak djece. Danas ih je 450. Zašto? Jer je netko doveo košarku djeci na vrata. To je jedini način.
Ipak, u prvoj momčadi danas je tek dvoje igrača poniklo na Gripama – Perasović i Kučić. Publika voli domaće igrače, ali posljednje dvije dekade Split živi posljedice rupa u sustavu razvoja od 2004. do 2006. godine.
Publika na Gripama godinama nije brojna. „Tvrda jezgra“ postoji, ali navijači Tornada i sinjskih Maligana nerijetko nadglasaju domaće, čak i kao gosti. Nedostaju velike europske utakmice, nedostaje identitet kakav je klub nekoć imao. A refleksija stanja vidi se i u reprezentaciji: Hrvatska od 1995. godine nema medalju na velikim natjecanjima, a posljednjih sedam godina tamo nije ni igrala.
Budućnost i realnost: zajednički projekt ili polagano gašenje?
Jasno je da Split sam ne može. Podrška Grada Splita postoji i vidljiva je, ali proračun prve momčadi iznosi 800 000 eura. Za usporedbu, ozbiljan euroligaš raspolaže s 20 milijuna eura. Razlika koja se ne može nadoknaditi entuzijazmom, tradicijom ni ljubavlju prema klubu.
Ostaje stara istina koju valja ponoviti: koliko para – toliko muzike.
Ako Split želi vratiti identitet, proizvoditi domaće igrače i biti konkurentan, trebat će mu sustav, infrastruktura, školske dvorane, reforma rada s mladima i stabilan, ozbiljan proračun. Sve drugo ostat će nostalgija za slavnim vremenima u kojima su Kukoč i Rađa rasli u jedinstvenom okruženju kakvo se danas teško može ponoviti.
Ali Split je i dalje grad košarke. Grad koji pamti. Grad koji još u
