Posljednja dramska premijera Splitskoga ljeta, drama „Gordana neće doći“ (Dom za nezabrinutu djecu), tekst je koji je mnogo riskantniji od nekih starijih uspješnica poput „Aziza“ i „Orestije“. Njegova je autorica Jelena Bosančić, pod redateljskom palicom Ivana Planinića. Dobro prilagođena nesretnim uvjetima u kojima se cijela manifestacija odvija, „Gordana“ uključuje četiri ravnopravne uloge (Jelena Bosančić, Goran Marković, Stipe Radoja i Donat Zeko) i sjajan prateći bend – pijanist je Zoran Velić, kontrabasist Luka Brodarić, bubnjar Janko Novoselić, udaraljkaš Lazaro Hierrezuelo Amed Zumeta, a skladatelj glazbe za predstavu, ujedno i svirač tromobona u tom izvrsnom sastavu – Miron Hauser. Mali broj glumaca koji je sasvim razumljiv u ovom razdoblju nadomješten je angažiranom izvedbom, sofisticiranom glazbenom pratnjom, opravdanim kičem u malenom teatru unutar teatra (scenografija Ozrena Bakotića) te živopisnom kostimografijom Sonje Obradović.
Likovi koji nose dramu izrazito su karikirani ljudi u tridesetima, opterećeni vlastitim životnim pričama, neuspjesima i zapletenim odnosima koje ne znaju rasplesti. Kuhar Zoran (Goran Marković) nastupa kao svojevrsni Big Brother koji povezuje neobičnu četvorku čiji se padovi voajerski promatraju, donekle je glasnički orijentiran, najbolji je posrednik između lika i publike, ali ujedno je i iritantno zatvoren dok silom pokušava razotkriti tuđe prljavo rublje. 34-godišnja Lucija (Jelena Bosančić) ne može navesti ni zanimanje, vrhunac njezina opisa je „ja pišem“, a infantilna pričica oko koje gradi svoju tobožnju karijeru samo je pokazatelj vlastitih emocionalnih problema, deficita ljubavi i demona prošlosti koji je koče u osobnom razvoju. Posebno su iskarikirani kirurg Petar (Stipe Radoja), koji se doima nemogućom verzijom seksualno frustriranog maminog sina i uspješnog liječnika, te simpatični hipohondar Filip (Donat Zeko) čije umišljene bolesti proizvode jednu od rijetkih tema za zajednički razgovor. Bizaran četverokut trebao bi povezati lik veličine Godota, misteriozna Gordana koja bi riješila neugodnu tišinu te poneke ljubavne jade. Sam naslov sugerira da će Gordana, kao i Godot, ostati samo koncept, daleko od mesijanskog lika.
Glumci su odradili dopadljiv nastup s vrlo uspješnim pjevačkim točkama i raznovrsnim scenskim pokretom, neke su njihove šale sjajno uspjele, neke su bile već mnogo puta viđene. Sam je siže krenuo iz groteske prema drami pa do teatra apsurda, a na gledatelju je hoće li to doživjeti kao avangardan postupak ili redateljsko lutanje. Protagonisti su pokazali višestruke talente, no pojedini su „isforsirani“ dijelovi gutali priču i bacali je u drugi plan. Lascivne seksualizirane poruke koje razmjenjuju Lucija i kirurg Petar naprosto su djelovale kao korak predaleko i nedorečeno, kao i srednji prst per se koji se pojavljuje u zajedničkoj pjevanoj točki. Jasno je da u današnjem kazalištu ni vulgarizmi ni seksualizacija ni golotinja nisu ništa nova, kamoli što skandalozno, ali publika im redovito traži umjetničku svrhu, a crna se rupa događa kad je ne pronađe. Likovi su beketovske kreature s kojima se teško poistovjetiti, ali su dosljedni – svjesni da nisu superheroji te da nastaju kao proizvod promašenog vremena. Njihove prizemne strasti podignute su na razinu koja toliko odskače od realizma da se mnogima neće svidjeti jer takvi karakteri izmiču poistovjećivanju, a radnja prepričavanju. Međutim, ne kaže se zaludu – de gustibus non est disputandum.
