Znate li da postoji glazbalo koje se ne smatra glazbalom, koje se ne svira nego govori - riječ je o armenskom duduku. Duduk je drevni armenski puhački instrument s dvostrukim jezičkom, poznat po toplom, melankoličnom i nježnom zvuku koji nalikuje ljudskom glasu. Izrađuje se od drveta marelice (tsiranapogh), a zbog svoje povijesne važnosti i jedinstvenog zvuka, UNESCO je 2008. godine uvrstio duduk i njegovu glazbu na popis nematerijalne svjetske baštine.
Sastoji se od cijevi (tsiranapogh) s 8-9 rupa za prste i velikog dvostrukog jezička (nazvanog ghamish), koji je ključan za zvuk. Često se svira u paru (poput istarskih sopila). Dok jedan glazbenik svira melodiju, drugi svira kontinuiranu podlogu – "dam" (drone), stvarajući bogat, zvučni pejzaž.
Kako bi saznali nešto više o ovom drevnom instrumentu kontaktirali smo Gorana Mikasa, koji je rodom iz Poljica, solist je na nekoliko tradicijskih glazbala (slavonske i baranjske gajde, istarski mih, diple, dvojnice, roženice, Quena flautu) a od nedavno i duduka.
"Da biste dobili jedan duduk potrebno je 50 godina sušenja drveta marelice koje se siječe na 800 metara nadmorske visine. Postoji puno legendi za to glazbalo i ono je nacionalno blago Armenaca, a svi Armenci raseljeni po svijetu su jako vezani za to glazbalo te ga zovu i ''jecaj planine''. Za duduk se kaže kako priča tj. daje glas emociji i on se ne smatra glazbalom. Dok se svira duduk –''govori'' se sve ono neizrečeno, i daje jedan zvuk čežnje, nostalgije, tuge i sjete. Figurativno, kaže se kako se svira "najljepšoj ženi", svirač svojim dahom stvara glas upućen svemu onome što je unutar njega. Duduk traži izravan pristup emociji, bez toga nema iskrene glazbe pa je svirka često i jedna vrsta osobne ispovjedi. Zbog svoje prirode, ovaj instrument, zvukom može prenijeti sve što se ne može izreći riječima", priča nam Goran.
U Hrvatskoj osim njega postoji još jedan svirač koji živi u Zagrebu, a svi oni svirači koji nisu Armenci taj instrument sviraju svojom emocijom.
"Nije potrebno dijeliti istu povijest sa zemljom iz koje potječe duduk, nego iskrenost u emociji koju svirač prenosi. Moj duduk napravio je jedan Armenac, a prvi put sam se s ovim instrumentom susreo 2015.godine. Kad sam ga čuo, rekao sam - to je to. Jako ga je teško savladati i trebalo mi je dosta vremena da ga savladam. Na koncertu Lidije Bajuk u Lisinskom, s kojom surađujem i koja je i ''kriva'' za moju ljubav prema duduku doživio sam katarzu. Taj zvuk iz tebe izvuče sve one emocije iz djetinjstva i života koje si spremio negdje u neku ladicu, i više ih se ne sjećaš i posljedica takvog sviranja je da vidiš ljude u publici kako plaču. Sviraču takvog instrumenta koji je star 1.500 godina je to najveća nagrada", priča nam.
Mikas je kao solist imao priliku svirati na raznim manifestacijama poput LegendFesta, na Međunarodnog festivalu mijeha te s raznim glazbenicima i bendova poput Po Metra Crijeva (u Vintageu 2024. godine) a u petak 17. travnja nastupit će kao gost bendovima Pisan Jelen i Balkalar na zajedničkom koncertu u Saxu, Klubu Hrvatskih Glazbenika. Nakon koncerta u Lisinskom, Mikas se baca na komponiranje te ulazi u studio kako bi snimio CD. Snimanje se odvija u Splitu i Sloveniji a na nosaču zvuka aranžer je Boško Smajić, Mikasov nastavnik glazbene kulture iz Osnovne škole.
"Skladbe koje sam odlučio snimiti jesu priča i njih će razumjeti oni koji istinski razumiju glazbu, na kraju krajeva, to i radim prvenstveno zbog sebe, i gledam na to kao na put kojeg treba završiti ili kao priču koja nikad nije ispričana. Recimo da je taj put poput nekakvog Camina kojeg treba proći a skladbe su postaje koje služe za odmor", zaključuje Mikas.
