Izložba ''Zastave'' mladog sarajevskog vizualnog umjetnika Maka Hubjera u organizaciji HULU-a otvara se u splitskom Salonu Galić u četvrtak, 07. 04. u 19.00 sati, a može se pogledati do 25. 04. 2022.
‘’Rad Maka Hubjera izložen u Salonu Galić sastoji se od slika koje prikazuju urbanu scenografiju prepunjenu zastavama i prostorne instalacije užadi, na kojima bi mogle visiti zastave, ali ih nema. Izloženi radovi dio su ciklusa ‘’Novi realizam’’ te su nastali u periodu od 2017. do danas. (…)
Autor zastave, kao spomenike i druge simbole nacionalnih identiteta kojima se često bavi, prepoznaje kao bazične elemente autoritativnog formiranja kolektivnih identiteta današnjice koji proizlaze iz aktualnih društveno-političkih uređenja. Kritički i refleksivan pristup tim procesima započinje još 2017. godine kada u radu ‘’Iskuhavanje zastave’’ zastavu Bosne i Hercegovine neumorno iskuhava ne bi li ju simbolički očistio, isto kao što te godine i riba putovnicu dok s naslovne stranice ne izbriše sve znakove njenog prepoznavanja. U novijim radovima iz ciklusa ‘’Čista savjest’’, posebno onima nastalim 2021. godine, autor pristupa spomenicima čisteći, brišući njihovu sjenu. Taj akt prepoznajemo kao kritičku refleksiju na funkciju, značenje i poruku koju spomenici imaju u stvaranju društveno-političke stvarnosti.
Za razliku od ovih radova, zastave koje autor izlaže u Salonu Galić lišene su partikularnih nacionalnih i državnih simbola. U njihovom likovnom tretmanu gotovo da su svedene na plohu energično nanesene boje, čime autor nastavlja svoju misiju čišćenja, ovog puta unutar same slike u kojoj imaju gotovo ulogu praznina u urbanim prikazima grada, koje manje ili više prepoznajemo, ali svakako doživljavamo kao prostore svakodnevice naših života.’’
Kustos izložbe je Tonči Kranjčević Batalić.
Rad Maka Hubjera izložen u Salonu Galić sastoji se od slika koje prikazuju urbanu scenografiju prepunjenu zastavama i prostorne instalacije užadi, na kojima bi mogle visiti zastave, ali ih nema. Izloženi radovi dio su ciklusa Novi realizam te su nastali u periodu od 2017. do danas.
Ako se samo osvrnemo na noviju povijest umjetnosti ovih krajeva, umjetničkih radova koji se bave zastavama ne nedostaje. Možda su najpoznatije crne zastave Ljube Babića koje se pojavljuju u njegovim radovima od 1916. godine, a koje su ponovo zaživjele 2016. godine u interpretaciji Babićeva rada od strane Neli Ružić, te koje su tako ponovo otvorile pitanja o turbulentnim društvenim zbivanjima vremena u kojem nastaju. Postavljajući žensko pitanje i Sanja Iveković koristila je zastavu 1983. godine kada je na jugoslavenskoj trobojnici umjesto zvijezde postavila dlake, a umjetnici iz udruge Adria Art Annale 2017. godine izložili su u dvorištu ispred svog prostora u Splitu nekoliko državnih zastava s izrezanim rupama u sredini kako bi ukazali na krizu društva, ali mogućnost njegove nove organizacije kroz prazninu koju su otvorili u zastavama. Zajedničko svim ovim radovima je snažna politička komponenta. U jednim primjerima ona je realizirana kroz snažnu simboliku crne boje kroz koju umjetnici_e potiču na refleksiju o svom vremena, u drugim umjetnici_e intervencijama u konkretne državne zastave propituju političke sisteme otvarajući u njima prostor za drugačije promišljanje društveno-političke stvarnosti.
Za razumijevanje zastava Maka Hubjera pomoći će nam i njihova likovna usporedba s navedenim primjerima, kao i stavljanje ovog rada u kontekst cjelokupnog autorovog opusa. Autor zastave, kao spomenike i druge simbole nacionalnih identiteta kojima se često bavi, prepoznaje kao bazične elemente autoritativnog formiranja kolektivnih identiteta današnjice koji proizlaze iz aktualnih društveno-političkih uređenja. Kritički i refleksivan pristup tim procesima započinje još 2017. godine kada u radu Iskuhavanje zastave zastavu Bosne i Hercegovine neumorno iskuhava ne bi li ju simbolički očistio, isto kao što te godine i riba putovnicu dok s naslovne stranice ne izbriše sve znakove njenog prepoznavanja. U novijim radovima iz ciklusa Čista savjest, posebno onima nastalim 2021. godine, autor pristupa spomenicima čisteći, brišući njihovu sjenu. Taj akt prepoznajemo kao kritičku refleksiju na funkciju, značenje i poruku koju spomenici imaju u stvaranju društveno-političke stvarnosti.
Za razliku od ovih radova, kao i onih drugih autoraica ranije navedenih, zastave koje autor izlaže u Salonu Galić lišene su partikularnih nacionalnih i državnih simbola. U njihovom likovnom tretmanu gotovo da su svedene na plohu energično nanesene boje, čime autor nastavlja svoju misiju čišćenja, ovog puta unutar same slike u kojoj imaju gotovo ulogu praznina u urbanim prikazima grada, koje manje ili više prepoznajemo, ali svakako doživljavamo kao prostore svakodnevice naših života. Stječemo dojam da je kritička refleksija otišla korak bliže samom značenju i funkciji zastava, odmičući se od konkretnih društveno-političkih sistema i granica koje ti sistemi stvaraju, postavljajući univerzalna pitanja o društveno-političkim uređenjima, pa tako i kolektivnih identiteta koje oni generiraju, unutar kojih smo i sami zatečeni.
Kako smo ustanovili akt čišćenja ili brisanja obilježja kroz koje se stvaraju društveno-politički diskursi kao konstantu u radu Hubjera, kao svojevrsnu gestu oslobođenja, bilo u performativnom ili likovnom smislu, tako i prostornu instalaciju realiziranu u galeriji povodom ove izložbe treba gledati kroz tu prizmu. Prazna užad tako ukazuju na nedostatak zastava, prostor galerije biva lišen težine njihove simboličke funkcije, te se postavlja pitanje je li prostor bez zastava društveno-politička utopija ili distopija.
