U CHC Prostoru u petak 20.02. s početkom u 19.30 sati otvara se izložba polaznika trećeg izdanja Skrivenog grada, interdisciplinarnog višemjesečnog programa u organizaciji Kino kluba Split.
Program spaja urbanizam, arhitekturu i audiovizualne medije kroz predavanja, istraživački rad, radionicu, produkciju i javnu prezentaciju. Aktualna tema Priroda i društvo otvorena je predavanjima i terenskim turama Srećka Horvata, Daše Gazde, Jere Kuzmanića i Tee Trute, uz produkcijsku radionicu Sunčice Fradelić i Nine Bačun te mentorsku podršku Srećka Horvata i Igora Bezinovića. Program istražuje skrivena čitanja prostora, urbanog tkiva grada i (post)industrijske pejzaže, otvarajući prostor za alternativne modele budućnosti. Pet odabranih polaznika i polaznica, Milica Denković, Ivan Kaštelan, Ema Pernek, Ana Rušić i Luka Ružić, razvijalo je radove kroz istraživačku i radioničku fazu, uz produkcijsku podršku i mogućnost suradnje s profesionalcima.
Umjesto jedinstvene naracije, njihovi radovi otvaraju heterogeni skup čitanja i predlažu načine kako usporiti, prisutno osluškivati i ponovno iscrtati zajednički prostor.
Rad Pomalo i satovi Milice Denković pretvaraju mjerenje u iskustvo pažnje: protoci vode, ulja i sapuna, viskoznosti i pješčane prašine, odmiču nas od mehaničkog vremena prema ritmovima koji se osjećaju, a ne odbrojavaju. Ivan Kaštelan u projektu Vila Mikica / Ljeta kakvih više nema… mapira nestanak jedne kuće kao eroziju javnog dobra, otvarajući pitanje društvene odgovornosti i memorije. Pokušaj brodskog dnevnika Eme Pernek fragmentira sezonu rada na kruzeru u zvuk i tekst, gdje cinizam i humor postaju taktike preživljavanja, a tijelo metronom iscrpljenosti. Bruškinijada 2026 akcija je Ane Rušić koja povezuje ekologiju i pristupačnost: bruškin kao skromni alat prerasta u simbol kolektivne brige i prava na more. Radioflux Luke Ružića zamišlja postturističku, postkapitalističku Dalmaciju: radijska fikcija i 3D skenovi spajaju dalmatinsku glazbenu baštinu i solarpunk imaginacije, preusmjeravajući pogled s distopije na radikalni optimizam.
Ovi radovi ne nude konačna rješenja; pred nas postavljaju prakse, geste i alate za kolektivno maštanje. Istovremeno, oni su poziv na sudjelovanje – u sporijim ritmovima, u brizi koja uključuje, poziv u alternativne budućnosti u kojima se prvenstveno oslanjamo na solidarnost kao temelj izgradnje zajednica.
