Iz tiska izašlo drugo dopunjeno izdanje prve knjige Josipa Budiše, „Sve naše krize“.
"U prvom izdanju prije 10 godina ukratko sam se osvrnuo na život generacije rođene pedesetih godina prošlog stoljeća u Hrvatskoj, u sastavu SFRJ do 1991. g. te poslije u samostalnoj Hrvatskoj do 2012. g. Knjiga je naišla na dobar odjek kod čitatelja što me kao autora ugodno iznenadilo i ujedno motiviralo da nastavim s pisanjem. Od tada do sada bavio sam se pisanjem proze: biografije, novele, pripovijetke, drame i sl. Kako su čitatelji na promocijama mojih novih knjiga, a i u drugim našim susretima isticali da sam u knjizi „Sve naše krize“ vrlo nepristrano, objektivno i realno iznio stanje stvari među članicama bivše države, odlučio sam napisati dodatak u drugom izdanju o situaciji u RH u zadnjih deset godina.
Tako se osvrćem na ulazak u NATO savez 1. travnja 2009. premda je za to bilo svega 30 posto od anketiranih građana. Zatim smo službeno ušli u Europsku unju 1. srpnja 2013. g. iako je podrška Europskoj uniji u Hrvatskoj iznosila između 50 i 53 % (Izvor: Poslovni dnevnik, u tekstu autorice Vesne Lorel, pod naslovom: “Hrvatska portpora za EU najniža među pristupajućim državama“.) Navedene ankete dovoljno govore da hrvatski građani nisu velikodušno prihvatili ulazak Hrvatske u nove asocijacije.
Postavlja se pitanje zašto naši vodeći političari vazda srljaju u nove asocijacije iako im je znano da u nijednoj dosadašnjoj nismo bili sretni i zadovoljni. Zato bi cijela hrvatska javnost trebala znati: uplaćujemo li u EU, na ime članarine više novca negoli dobivamo iz njenih fondova. To veliki broj hrvatskih ljudi s malim primanjima itekako zanima kako bi znali: da li ostati u Hrvatskoj koja je pri samom dnu po primanjima i BDP-u u Europskoj uniji, ili kao i do sada tražiti u zemljama razvijenog svijeta! Treba napomenuti da Hrvatska u zadnjih deset godina nije značajnije napredovala ni kao članica u Euroskoj uniji, što se dijelom može pravdati elementarnim nepogodama, pojavom opasnog virusa Covid-19, te zbog najnovije energetske krize.
Hrvatski građani su očekivali da će naši političari nakon osamostaljenja Hrvatske pronaći modus s kojim bi Hrvatska postala što je moguće više neovisna i neutralna država, ali se ispostavilo da je to bila samo neostvarena želja. Hrvatski birači kao da zaboravljaju da žive u demokratskom društvu, koje nije savršeno, ali za razliku od svih prijašnjih daje mogućnost da se na izborima smjene politike i političari koji nisu izvršili data predizborna obećanja i koji se ne bore za hrvatske interese nego za svoje probitke", poručio je autor.
