„Roman Skriveni u tišinama donosi slojevitu i mračnu priču smještenu u slikovito i poviješću bogato okruženje Dalmatinske zagore. Osim što ima intrigantnu kriminalističku osnovu, roman se bavi i mnogim društvenim pitanjima koja su u srži univerzalna: disfunkcionalnošću obiteljskih odnosa, položajem žena u ruralnim krajevima, predrasudama, posljedicama traumatičnih događaja te unutarnjom borbom između pravednosti i moralne kompleksnosti“, stoji u kratkom i konciznom sažetku romana koji ponosno zauzima važno mjesto na stranicama Naklade Fragment. „Skriveni u tišinama“ književni je prvijenac Bartula Vlahovića, suosnivača Naklade Fragment, koji je svojom literarnom zrelošću oborio publiku s nogu. Je li mu se time ostvario dječački san, zašto baš krimić/triler, koja je tajna popularnosti tih žanrova i koja je svrha današnje književnosti – o svemu smo tome razgovarali u rubrici „Iza kulisa“.
Dok vodimo ovaj razgovor, prvo je izdanje Vašega prvijenca „Skriveni u tišinama“ već rasprodano. Jeste li, dok ste pisali, razmišljali o tom scenariju? Što je najveći forte knjige koji ju je učinio tako uspješnom?
- Taj scenarij i sad mi je znanstvena fantastika, a dok sam pisao roman razmišljao sam samo o tome kako sve niti radnje povezati u cjelinu koja ima smisla i nema logičkih pogrešaka. Svi aspekti objavljivanja romana, premda sam i sam u nakladničkom poslu, tada su mi bili toliko daleki i nisam se usudio razmišljati o njima. Rekao sam si da je to posao za nekog drugog mene, onoga koji će preuzeti palicu nakon što završim roman. Mislim da je najveći forte romana baš ono što sam već spomenuo: zanimljiva fabula koja ima smisla i na samom kraju ne ostavlja čitatelja s neodgovorenim pitanjima. Radnja mi je oduvijek bila najvažniji segment kreativnog procesa i sve sam joj prilagodio. Svi likovi u knjizi, čak i oni sporedni, u knjizi su s razlogom. Njihovi karakteri su u službi radnje, a baš to, na kraju krajeva, knjizi daje dozu autentičnosti.
A sad na početak – u kojem se trenutku Bartul Vlahović, suosnivač splitske izdavačke kuće Fragment, odlučio okušati u spisateljskim vodama? Imate li onu tipičnu filmsku priču „oduvijek sam volio pisati zadaće i zamišljao sam da ću jednog dana izdati knjigu“ ili ste imali drugačije porive i želje?
- Znam da će ovo zazvučati kao dobro poznati klišej, ali da, cijeloga života razmišljao sam o tome da napišem knjigu. Još od djetinjstva kad sam raspisao tko zna koliko bilježnica s tekstovima inspiriranim raznim dječjim romanima: Emil i detektivi Ericha Kastnera, Čovjek bez lica Thomasa Brezine, serijal o Koku Ivana Kušana, serijal Pet prijatelja Enid Blyton… Kao što se vidi iz priloženoga, sve ove dječje knjige u sebi sadrže elemente pustolovine i misterije. Nije ni čudo da sam na kraju napisao baš krimić.
Zašto ste radnju svoje knjige smjestili u Dalmatinsku zagoru? Jeste li, pišući o tom živopisnom prostoru, strahovali od mogućih reakcija čitatelja poput „dirnuo si se u duh malog mjesta…“?
- Dalmatinska zagora iz više je razloga zahvalno mjesto radnje za krimiće. Površinom je to relativno velik prostor, dok je gustoća naseljenosti jako niska. Taj nerazmjer preduvjet je za hladnu, tjeskobnu, čak i sablasnu atmosferu koja je glavna odrednica noir krimića. Jako je bitan element i mentalitet stanovništva. Ljudi su ondje čvrsti, škrti na riječima, zatvoreni, ponekad i sirovi, ali uvijek duboko vezani uz svoje korijene. Takav spoj osobina rudnik je zlata za svakog pisca koji posebnu pažnju pridaje podsvjesnim procesima likova i time uvjetovanim postupcima.
Uz sve to, važan segment u fabuli moje knjige je i sama priroda, posebno vodene površine. S posebnim guštom pisao sam o rijeci Cetini, Peručkom jezeru… A jesam li strahovao od mogućih reakcija jer sam se dirnuo u duh malog mjesta? Pa i ne baš. I sam vučem korijene iz Dalmatinske zagore i dobro mi je poznat taj duh. Na kraju krajeva, nisam napisao knjigu povijesne fakcije, već je fabula moje knjige bazirana na fiktivnim događajima.
Vaš triler već na prvi pogled objedinjuje neke ljubavi i zanimacije koje stoje iza karakterizacije likova: psihologiju, nove medije (YouTubera koji pomaže ili odmaže u policijskoj istrazi), govornu karakterizaciju, nerv za istraživačke znanosti… Jesu li Vas kao pisca oblikovala čitateljska ili možda gledateljska iskustva? Moj je dojam da ste tip osobe koja je pogledala tisuće mračnih dokumentaraca o masovnim ubojicama i obavila niz intervjua s ljudima struka bliskih Vašim likovima. Jesam li na dobrom tragu?
- Puno su me više oblikovala moja čitateljska nego gledateljska iskustva. Iako sam pogledao jako puno true crime dokumentaraca, ipak sam više o psihologiji ubojica naučio čitajući. Poseban fetiš mi je pretraživanje akademskih baza podataka s najnovijim istraživanjima i člancima na području psihologije. Na taj način sam i došao do glavne ideje za ovu knjigu. Cilj mi je bio napisati klasičan krimić s modernim elementima. Bilo bi čudno da u knjizi nisam iskoristio elemente specifične za digitalno doba u kojemu se nalazimo. Zbog toga sam klasične proceduralne segmente kombinirao sa segmentima digitalne forenzike i online stvarnosti.
Da svoju knjigu možete opisati kao glazbeno djelo, film ili seriju, koja bi Vam tri naslova prva pala na pamet?
- Po pitanju glazbe izrazito sam staromodan. Sedamdesete godine najdraže su mi glazbeno razdoblje i zato će u mome odgovoru predvladavati baš pjesme iz tog područja:
Prvo, Stairway to heaven – Led Zeppelin. Ne toliko zbog samog teksta ili tematike kojom se pjesma bavi, već zbog ritmike. Jedna čitateljica fabularni krešendo unutar moje knjige usporedila je s tom pjesmom. To mi je bila jako zanimljiva opaska. Zatim Things behind the sun – Nick Drake. Things behind the sun simboliziraju sve ono što nije vidljivo na površini, sve ono što nas polako jede iznutra: skrivene misli, strahove, traume, krhkost, tišine koje na kraju postanu glasnije od buke. A što se tiče ostalih umjetničkih formi, moram spomenuti i Millenium trilogiju Stiega Larssona. Trilogija koja je u mojoj glavi toliko visoko podigla žanrovsku letvicu da ću do kraja života imati čemu težiti. Lisbeth Salander i Mikael Blomkvist sivi su likovi, nisu savršeni, imaju svoje probleme i težnje, a samim time su životni i autentični.
Ne mogu ne primijetiti da ste u svojem romanu upotrijebili neka prezimena i lokacije koja su u prošlosti vrištala sa svih naslovnica jer su sinjski i triljski kraj, nažalost, zbilja bili poprišta stravičnih zločina i mučnih istraga ubojstava nevinih žrtava. Slučajnost ili hommage ljudima koji se, kao i Vaša protagonistica (ili antagonistica) Anja Jukić, nisu mogli obraniti?
- Stvarnost mi je oduvijek bila najveća inspiracija. I ne samo ti događaji koji su vrištali s naslovnica, već i oni koji su ostali zatrti na dnu mora informacija. Moglo bi se reći da je ova knjiga hommage svim tim malim ljudima koji su pretrpjeli nepravdu i čija su imena obilježila vrijeme i prostor u kojima su se takvi događaji odvili. Međutim, ne mogu reći da sam namjerno izabrao neko prezime jer nikako ne želim da ispadne da koristim nečiju priču kako bih svojoj knjizi dodao stvarnosnu dimenziju. Sva izabrana prezimena specifična su za područje o kojem pišem, a autentičnost mi je izrazito bitna, i normalno je da će doći do preklapanja.
Jedan od Vaših važnih likova u podlozi svojega djelovanja nosi neobičan poremećaj koji njegovo djelovanje čini nepredvidivim i jezivo odsječenim od stvarnosti. Kako ste došli na tu ideju? Mislite li da smo danas okruženiji „drugačijim“ zločincima sa sve groznijim psihološkim profilima, ili naprosto imamo veći pristup informacijama nego prije?
- Mislim da zbog interneta jednostavno imamo veći pristup informacijama nego prije. I sam sam do ideje došao baš tako – pretražujući internet. Bilo mi je bitno da glavni motiv moga antagonista bude nešto dosad neviđeno u književnosti i bio sam jako sretan kad sam slučajno naišao na jedno istraživanje koje je detaljno raslojilo pozadinu jednog takvog poremećaja. O kakvom poremećaju se radi ne smijem reći, ali se nadam da će ga čitatelji prepoznati kao nešto zanimljivo i drugačije.
Koja je tajna popularnosti krimića i trilera? Zašto, po Vašem mišljenju, čitatelji posežu za knjigama od kojih im se ledi krv u žilama?
- Tajna popularnosti krimića i trilera leži u kombinaciji napetosti, misterije i emocionalnog angažmana. Čitatelji vole osjećaj uvučenosti u priču, da zajedno s protagonistima pokušavaju riješiti zagonetku, dok istovremeno doživljavaju pojačano lučenje adrenalina i strah, a sve iz sigurnosti vlastitog doma. Također, cijena koju književni lik plaća (a u krimićima je to najčešće sama smrt lika) emocionalni je motor priče. Čitatelj prateći radnju osjeća empatiju i uzbuđenje, što ga drži prikovanim uz knjigu. Uz to, kvalitetni krimići često su i socijalno angažirani te stavljaju naglasak na moralne, ljudske i duštvene dileme. Čitatelj kroz sudbine likova preispituje i svoje odluke, ljudsku prirodu, ali i, svjesno ili nesvjesno, navija za pravdu.
Nastavno na prethodno pitanje – koja je svrha Vaše knjige? Odmah ću natuknuti svoj dojam – mislim da je naslov sjajan opis kako zlo može zavladati svijetom – ako dopustimo da priče s nesretnim završecima iz ovog ili onog razloga ostanu skrivene u tišinama. Mislite li da knjige mogu mijenjati kolektivnu svijest? Učiniti nas opreznijima, svjesnijima, boljima?
- Ovo je jako teško pitanje. Ne zato što se ne slažem, nego zato što smatram da dobra knjiga može biti i ona koja nas samo zabavi, pomogne nam da zaboravimo na svoje probleme. Nemam ništa protiv knjiga koje čitatelju služe kao svojevrsni eskapizam. Zbog toga, na kraju krajeva, gledamo utakmice, filmove, igramo duštvene igre, putujemo… Pojam zabave često sa sobom nosi stigmu nečega površnoga, čak i negativnoga, a u samoj suštini zabava je nešto što nam je svima potrebno kako bismo očuvali mentalnu stabilnost.
Međutim, slažem se da književnost posjeduje moć mijenjaja svijesti. I to ne samo književnost, već sve što u svome nazivniku ima prenošenje priča. Priče su nečija iskustva, bila ona fiktivna ili ne, a s većim iskustvom raste i ljudska svijest. Cilj moje knjige bio je baš to – ukazati na razmjere katastrofe koja se može dogoditi ako se skrivamo u tišinama i dopustimo traumama da nas preuzmu. Jako važno je biti otvoren prema samom sebi, biti samokritičan, ne odabirati uvijek lakši put i izaći iz zone komfora koja nas štiti od određenih loših stvari, ali i od svake vrste napretka.
Iako mi profesionalnost i navijački duh govore da Vam nakon ovakva prvijenca sugeriram odmor i mnogo vremena, prostora i promišljenosti da i Vaš sljedeći uradak bude na iznimno visokoj razini, ipak mi čitateljska znatiželja ne da mira – kakvi su planovi nakon romana „Skriveni u tišinama“? „Fragmentovanje“ ili bacanje na novu knjigu?
- Cilj mi je početi pisati novu knjigu. Klasičan krimi nastavak s istim likovima, ali drugim slučajem. Premda sam neke ideje već razradio, ipak moram priznati da sam tek u onoj početnoj fazi razmišljanja o fabuli. Nemam još ništa napisano, tek par natuknica u mobitelu. Svim bitnim aspektima života pristupom studiozno i ozbiljno, pa ne mogu obećati kad ću završiti novi roman. Možda se to dogodi kroz 2027. godinu, tko zna… Mogu samo obećati da ću uzeti dovoljno vremena za kvalitetno istraživanje i da ću se potruditi da i nova knjiga bude jednako autentična po pitanju prostornih lokaliteta, da glavni motivi antagonista ponovno izbjegnu zamku klišeja te da ću uživati u procesu.
