Ljubitelji kazališta nakon standardne pauze opet dolaze na svoje, a dok publika pregledava programe, bira između repriza prošlogodišnjih favorita i noviteta koji se diskretno najavljuju, vrijedni tim predstave „Mrtvi kut“ odrađuje završne pripreme za premijeru koja je na programu 1. listopada u 20 sati. „Mrtvi kut“ novi je produkcijski zalogaj neovisnog kazališta PlayDrama, a HNK-ova Scena 55, kako ističu naši sugovornici, najbolja moguća kulisa za priču o „figurativnom i doslovnom putu u bolje sutra“. Iza teksta i režije stoji vrlo zaposlen, hvaljen i potentan dvojac, dramaturginja Nikolina Rafaj i redatelj Dražen Krešić. Glavne su uloge povjerene mladim glumačkim snagama – Lauri Bošnjak, Filipu Luki Gospiću i Niki Petrović.
Rafaj i Krešić konačno u kolaboraciji – i to u road-trip žanru
Zanimalo nas je kako se dinamični duo nekadašnjih zagrebačkih kolega našao u istom projektu, na što nam je Nikolina Rafaj odgovorila da su jedva izbjegli onih sto neugodnih pozdrava na ulici i „Moramo konačno na kavu pa raditi nešto zajedno“ – konačno se otvorila prilika.
„Ja sam u projekt ušla na poziv Laure Bošnjak, voditeljice PlayDrame, kad je do nje došla antologija drame u kojoj je pročitala moj „Držićem“ nagrađeni tekst, „Kamo se ide kad se odlazi“, koji joj se jako svidio. Nakon toga krenule smo razmišljati o smjeru naše suradnje. Kako se iz niza razgovora uskoro krenula materijalizirati tema predstave, počela je i potraga za redateljem. Dražen i ja dugo se poznajemo, surađivali smo na njegovu prvom ispitu kad je došao u Zagreb, „Tragediji mozgova“, ali otad smo oboje krenuli intenzivno raditi i suradnja se nikako nije uspjela dogoditi – sve do ovog trenutka. Godinama smo govorili – 'Ajmo nešto zajedno! Unutar ovoga teksta Dražen je odradio velik posao, napravio je hrabar iskorak za nas oboje i malo me više pogurao u smjeru žanra. I meni je ovo izlet u novo i uzbudljivo.
Dražen Krešić ističe da je žanr više filmski nego kazališni, ali baš ih ta želja za izazovom tjera na kreativnost u rješenjima i razradi likova.
„Nikolina je zamislila ovu inicijalnu situaciju: kako bi izgledalo kad bi se neki ljudi našli na putovanju u bolje sutra da se jave na oglas koji to nudi. I nađu se – u nekom nasumičnom vozilu, na slučajnom putovanju tijekom kojeg se saznaje tko je tko. S vremenom smo se malo udaljili od početne ideje i krenuli u metodu gdje smo s glumcima izgradili njihove likove i karaktere, bez pretjeranog osvrta na samu situaciju, i onda smo se u suštini naslonili na filmski žanr road-trip filmova.
Rafaj ističe da dramaturško-redateljsko promišljanje žanra nije slučajno.
„Tekstom dominira filmska dramaturgija, inzistirali smo na elipsama, rezovima, izgradnji putopisne atmosfere i određene 'postajnosti', što je specifično za taj svemir, ali smo, kao i u svakom road-tripu, koketirali s tim koliko unutrašnje putovanje može izići van, a koliko nas vanjsko putovanje uvjetuje, kao neka povratna sprega. Naši su likovi poput tri slijepa putnika. Tri i pol! Mrtvi kut prometni je termin, višeznačan i neobičan – kao nešto što je uvijek blizu, zahtijeva vašu pažnju, ali i ometa u putovanju te pokazuje da najveće opasnosti mogu vrebati iz najveće blizine.“
Automobil, cesta i dekonstrukcija realnog svijeta
Rješenja pozornice i kostima pomalo odudaraju od tipične Krešićeve estetike, što je također zanimljiv novitet „Mrtvog kuta“.
„Na pozornici je polovica automobila, tako da neće izostati scenografsko rješenje koje svi očekuju. Sanja Jureško je scenografkinja i kostimografkinja koja je s nama radila ovaj posebni svijet. Možda je ovo čak i prvi put u mojoj karijeri da je scenografija konkretna, automobil, bankine s autoceste… Osnovna je ideja da se realni svijet konstruira da bi se potom dekonstruirao pa opet na kraju konstruirao. Svoje smo likove iskoristili za neku vrstu društvene kritike i analitike, s ne presnažnom oštricom, ali kao slice – presjek društva. Njih su troje neka vrsta arhetipova, svatko zastupa svoju tezu, kritika su nategnute društvene bipolarnosti.“
Mladi glumački tim odabran je onako kako autori predstave smatraju da je, s obzirom na njihovu zagrebačku umjetničku pozadinu, najpoštenije – audicijom. Rafaj ističe da su tako došli, osim do glavnih glumaca, i do zanimljivih potencijalnih suradnika u budućim projektima.
„Za vrijeme 'Marulićevih dana' došli smo u Split, našli se s glumcima i napravili inicijalne improvizacije, ali usko vezane uz izgradnju lika. A kako smo našli glumce? Održali smo audiciju, što nam je jako drago i mislim da toga treba biti više. Dobili smo mnogo prijava i upoznali neke fantastične ljude. Kako nismo iz Splita, mislimo da je fer da se tako informiramo o glumcima. Neke smo od njih gledali jer se trudimo biti upoznati s glumačkom scenom, a neke tek upoznajemo. Osim toga, otkrili smo još mnogo potencijalnih suradnika koji su nam zanimljivi za, nadamo se, neke buduće suradnje.“
Redateljsko oko sokolovo pritom hvali zadatak koji je postavljen pred glumce.
„Imali smo vrlo konkretan zadatak, tu moram jako pohvaliti Nikolininu ideju, glumci su trebali zastupati svoj lik i reći zašto je dobro da s nekim idu na putovanje, a zatim zašto bi to moglo biti loše. Nisu znali zadatak unaprijed, a sjajno su ga odradili. Gotovo je bizarno koliko likovi koje su glumci pokazali na audiciji imaju veze s onima koje ćemo vidjeti na pozornici.“
Scena 55 savršena je za predstavu „Mrtvi kut“
Jednoglasno se slažu da uživaju u radu s PlayDramom i jedva čekaju dojmove publike.
„Proces rada je predivan, lijepo se slažemo, ako se 50 % toga bude osjetilo u predstavi, bit ćemo prezadovoljni. Mislim da ciljamo na mlađu populaciju u publici, ali daleko od toga da se stariji neće moći prepoznati u ta tri zanimljiva arhetipa – i u jednom novom. Ideja je bila da te arhetipove kroz predstavu ogoljavamo i činimo ljudima koje možemo susresti na cesti ili ih prepoznati u sebi. Zajednička im je potreba za bijegom, u neke svoje rukavce i privremene svjetove“, objašnjava Nikolina Rafaj.
„Važno nam je i pitanje duha vremena – u vrijeme kad su arhetipovi nastali nisu postajale neke osobitosti današnjeg vremena. Nezgodno je procijeniti za koji je uzrast, možemo samo reći da imamo osjećaj da bi se mogla svidjeti mlađoj publici. Vježbali smo u Domu mladih, uz pomoć HNK-a kad je trebalo. Scena 55 splitskog HNK-a savršena je za našu predstavu, općenito mi je divna ta pozornica, po mom guštu, podsjeća me na moju sarajevsku scenu, šarmantnu, drvenu, ima dušu… Za našu je predstavu presudno da je publika blizu i taj nam kontakt jako odgovara. Pred nama su premijera i dvije reprize, a zatim dvije izvedbe u studenom u Gradskom kazalištu lutaka. Osjećamo pozitivno uzbuđenje i ponosni smo što smo u ovoj fazi svi mirni jer znamo da smo dali sve od sebe. Moram pohvaliti PlayDramu i spomenuti ono što mnogi ističu kroz suradnju s njima – ići glavom kroz zid obično je dobar smjer i poštujem ga kao sistem kojim radi neovisna scena, a da joj je lako, nije. Nedostatak prostora i sredstava ograničenja su koja tjeraju ljude na kreativna i hrabra rješenja, a mislim da PlayDrama sa stilom bira baš takva rješenja. Nadamo se da će i publika to osjetiti“, zaključuje Dražen Krešić.
