Priča Marka (37) iz Zagreba, koji je posljednje četiri godine proveo u Zajednici Cenacolo u Međugorju, snažna je poruka nade i vjere. Njegov put od uspješnog barmena u noćnom životu Zagreba do mirnog života u duhovnoj zajednici, svjedoči o moći preobražaja. S njim je razgovarao Siniša Vickov.
Od koktel majstora do začaranog kruga ovisnosti
Marko je u ugostiteljstvu proveo desetak, možda čak i petnaest godina, radeći kao konobar, barman i koktel majstor. Privlačio ga je dinamičan posao, komunikacija s ljudima, glazba diskoteka i lounge barova. "Privlačilo me biti u društvu, posebno u ženskom, pa čak i učiti kako pripremiti dobru kavu ili koktel. To me ispunjavalo", prisjeća se Marko.
Međutim, blještavilo noćnog života brzo je zamijenio veliki stres. Nezadovoljni gosti, bijesni kolege i šefovi "iz podzemlja" stvarali su pritisak s kojim se Marko borio – alkoholom. "Boca mi je cijelo vrijeme bila u ruci, najdostupnija i najbliža, pa sam za njom posezao svaki put kad bih osjetio određenu razinu stresa", iskreno priznaje. Život je izgubio smisao, a Marko je upao u začarani krug: "Pio sam da bih mogao raditi, a radio sam da bih zaradio novac kojim bih plaćao svoje ovisnosti."
Prekretnica i težak početak u Cenacolu
Spas je došao neočekivano. "Jednog sam dana čuo svjedočanstvo o Zajednici Cenacolo i odlučio pokušati", kaže Marko. Prije toga je, kaže, probao i s nekim lijekovima, ali nije išlo. No, "Bog i molitva su me spasili."
Početak u zajednici bio je iznimno težak. "Kada netko ovdje uđe, dobije drugog čovjeka koji je dulje u zajednici, brine se o njemu i provodi ga kroz cijeli proces. To nazivamo Anđeo Čuvar", objašnjava Marko. Njegov ga je Anđeo Čuvar, priznaje, "jako živcirao". "Išao je svuda za mnom, čak i na WC, čekao bi me ispred vrata. Govorio mi je: 'Nemoj držati ruke u džepovima', 'Nemoj nositi kapuljaču' i slično", prepričava Marko. Spavali su na krevetu na kat, "on dolje, ja gore."
Osim prilagodbe na stroga pravila, Marko se suočavao i s teškom nikotinskom krizom. "Prije zajednice pušio sam tri kutije cigareta dnevno i morao sam ih se odreći", kaže. Ipak, snagu su mu davali drugi. "Najviše mi je pomoglo to što sam vidio ljude koji su radili sa mnom u vrtu na plus 40 stupnjeva. Neki su pušili više nego ja, pa su prestali. Jedan je pušio dvije kutije cigareta dnevno, pa je i on prestao." To ga je potaknulo na razmišljanje: "Ako mogu oni, mogu i ja. Kakav sam ja to muškarac ako oni mogu, a ja ne?" S vremenom je s Anđelom Čuvarom izgradio snažan odnos, shvativši da mu želi dobro i vidjevši u njemu "svojevrsnu očinsku figuru".
Najveći izazov bila je potpuna promjena životnog stila. "Svi naši poslovi su u skladu s prirodom, primjerice rad u vrtu ili štali. Bilo mi je teško zamijeniti okolinu diskoteke, gdje sam uz kaos tehno glazbu radio do šest ujutro, s obavezom da sada moram ustajati u četiri ujutro kako bih išao musti kravu", govori Marko. No, bio je uporan. "Bogu hvala", dodaje s osmijehom.
Obiteljski preobražaj i nova misija
Nakon četiri godine u zajednici, Markov odnos s obitelji je procvjetao. "Imam češći kontakt sa svojima. Sastajemo se svakih nekoliko mjeseci, ponekad idem i kući na tjedan ili dva, pa mi više ne nedostaju toliko", kaže. Posebno ga raduje što se cijela njegova obitelj, uključujući oca, obratila. "Mama je inače bila iz vjerske obitelji, no otac nije bio veliki vjernik i on se obratio. Ova činjenica je jako ohrabrujuća", ističe Marko. Sada, kada se vide, susreti su "nabijeni emocijama i pozitivnošću jer nikada prije nismo imali priliku provoditi ovako kvalitetno vrijeme kao sada."
U Zajednici Cenacolo, Marko je pronašao i novu "obitelj" – braću i sestre s kojima dijeli sličnu sudbinu. "Nakon nekog vremena ozdravili su, a sada mi želimo to prenijeti na druge", objašnjava. Sada je i sam Anđeo Čuvar novim članovima. "U četiri godine sam možda 30 do 40 puta obavljao tu ulogu za nekoga i provodio osobu kroz Zajednicu Cenacolo", otkriva Marko. Iako su neki otišli, on se i dalje moli za njih. "Mogu samo reći da je svaki spašeni život vrijedan truda i da uživam u tome. Osjećam se kao da spašavam ljudske živote zbog njih."
Budućnost i poruka nade
Marko se polako priprema za izlazak iz zajednice, iako to neće biti uskoro. Zajednica Cenacolo ima kuće za resocijalizaciju, namijenjene onima koji napuštaju zajednicu kako ne bi odmah upali u prebrzi ritam vanjskog svijeta. "Zajednica ima takve kuće i pomaže pronaći posao. Stoga ću ja, možda u razdoblju od nekoliko mjeseci do godinu dana, otići u takvu kuću i uz Božju pomoć polako ići naprijed", kaže Marko, otkrivajući i želju za osnivanjem obitelji: "Prije zajednice nisam bio nimalo zreo u tom smislu, ali ovdje sam puno sazrio."
Za kraj, Marko šalje snažnu poruku svima koji se dvoume ili ne mogu pronaći svoj put: "Približite se Bogu, idite u najbližu crkvu. A za one koji su možda već u katoličkoj sredini, ali su se malo udaljili, poruka je da se vrate Bogu i da se nikada ne odvajaju od Njega. Jer Bog i molitva mogu sve."
Ističe da je zajednica uvijek spremna pomoći, ne samo kod ovisnosti o alkoholu i drogama, već i kod ovisnosti o pornografiji, internetu, kompjuterima i PlayStationu. "Sve nam više takvih ljudi dolazi, ali isto tako dolazi i puno ljudi koji su samo ranjeni iznutra, koji su se zatvorili od svijeta, boluju od depresije ili nečeg sličnog", zaključuje Marko.
