Sve što slijedi u nastavku objavio je Bojan Ivošević, nezavisni vijećnik u Gradskom vijeću Grada Splita s liste Centra i bivši dogradonačelnik Grada Splita.
"Želimo li se ponovo igrati rata?"
Posljednjih dana hrvatsko je društvo podignuto na noge nizom incidenata, prosvjeda i polemika vezanih uz gostovanja i kulturna događanja, od Splita, preko Zagreba, do Rijeke. U takvoj atmosferi, Ivošević se pita: što se zapravo dogodilo našem društvu i želimo li se, kao zajednica, ponovno igrati rata.
Upozorava na svojevrsno natjecanje između gradova: "Je li ovo neko natjecanje tko će više ulja doliti na vatru ili se natječemo kojem gradu će pripasti veća sramota? Split, Zagreb, Rijeka..., tko je sljedeći?"
Kako ističe, u trenutku kad "ulica s kapuljačama i fantomkama" preuzima ulogu represivnog aparata i odlučuje što se smije, a što ne, potreban je glas razuma, smirivanja tenzija i jasne, iskrene poruke.
Ivošević naglašava da problem nije u tome što je mjesec studeni, niti u folkloru, kulturi ili sportskim natjecanjima. Nije, kaže, problem ni u tome što su neke žene u Prvom svjetskom ratu ostajale kod kuće dok su im muževi bili na bojištu – niti u tome što se po gradovima sviraju određeni glazbeni žanrovi: "Jer da je tako, u svim našim gradovima imali bi masovne nerede kad god zasvira neka 'cajka'."
Kao suštinski uzrok navodi opće nezadovoljstvo stanjem u hrvatskom društvu. Budući da se taj problem ne može jednostavno riješiti, frustracije se, smatra, preusmjeravaju na ono što je najlakše proglasiti smetnjom.
To je, upozorava, obrazac već viđen u povijesti – umjesto da se suočimo s "pravim krivcem", kojeg je teško ili nemoguće "dotaknuti", udaramo po najslabijima u društvu i nad njima se iživljavamo.
"Ako ulica preuzme ulogu države – bit će još gore"
Ivošević priznaje da nema rješenje za trenutno popravljanje stanja u društvu: političke promjene moguće su, kaže, isključivo "od izbora do izbora", strpljivim mijenjanjem lošijih političara boljima. No, izbori danas nisu na redu, pa smo – kako kaže – "tu gdje jesmo".
Jedno mu je ipak sasvim jasno: "Ako ulica preuzme ulogu države, garantiram da će biti još gore."
Smatra da su se vladajući uplašili valova mržnje koji su se ovih dana razlili ulicama Splita, Zagreba i Rijeke, ali da istovremeno i dalje "mute vodu" u javnosti. Dio njih je, navodi, čak imenom i prezimenom prozvao Ivicu Puljka i njega osobno, optužujući ih da radikaliziraju situaciju zato što su bez ikakvog "ali" rekli da ulica ne može provoditi svoje zakone i da je mržnja nedopustiva.
Zbog toga drži da za smirivanje situacije nije dovoljna interventna policija koja će zaustavljati maskirane skupine: "Za smirivanje situacije potrebna je puno veća iskrenost i hrabrost od ovoga što slušamo od raznih političara koji su zapeli u svojim unaprijed odabranim rovovima."
Oštra poruka zbog izložbe autora Memoranduma SANU
Nakon što je, kako kaže, odmah nakon "splitske sramote" jasno poručio da ulica ne smije diktirati što se u Hrvatskoj smije, a što ne, Ivošević se sada osvrće na izložbu u Zagrebu posvećenu Dejanu Medakoviću, čovjeku koji je sudjelovao u izradi Memoranduma SANU.
Naglašava da je potpuno nevažno gdje je netko rođen i kakav mu je intelektualni renome, ako je istovremeno sudjelovao u jednom od ključnih dokumenata koji su pridonijeli ratovima devedesetih: "Čovjek koji je sudjelovao u krojenju dokumenta zla zvanog Memorandum SANU može biti tisuću puta rođen u Zagrebu, može biti iz najuglednije srpske stoljetne zagrebačke obitelji, može biti intelektualac bez premca, ali ne razumijem kako se Pupovcu ne gadi intelektualac koji je uz kulturno stvaralaštvo ‘držao ljestve’ Slobodanu Miloševiću i Radovanu Karadžiću."
Ivošević se otvoreno pita je li Milorad Pupovac, kao čelnik Srba u Hrvatskoj, zaista nesvjestan zla kroz koje su, po njegovim riječima, svi zajedno prošli zahvaljujući takvim radikalima, pa mu je osoba poput Medakovića uopće opcija za Dane srpske kulture. "Pa, na kraju krajeva, zar su i Srbi zaslužili da im se opet sudbina testira na takvima koji su ložili vatru devedesetih godina?"
Zaključuje da Medakoviću "nije mjesto u Hrvatskoj", jer si je to sam oduzeo svojim djelovanjem, bez obzira na to što je njegova obitelj kroz povijest prolazila i kako je doprinosila Hrvatskoj.
Ivošević podsjeća da je od rata prošlo više od 30 godina, ali da se hrvatsko društvo i dalje može opisati kao poslijeratno, koje se tek oslobađa mržnje izazvane traumama: "Tu mržnju neki su uzgajali i još uzgajaju za svoje političke potrebe."
Zato apelira na sve javne osobe da budu svjesne odgovornosti vlastitih izjava, da ne "parazitiraju na boli" nego da omoguće društvu da se oporavi.
Posebno se osvrće na one koji predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj. Potpuno mu je, kaže, nejasno da takvi čelnici – ne samo u studenom, nego u bilo kojem trenutku – daju prostor i važnost osobama koje su sudjelovale u izradi Memoranduma SANU. "Od toliko pripadnika srpske nacionalne manjine koji su svojim djelovanjem bili svijetli primjeri u tim mračnim vremenima, javni novac se troši na osobu koja je sudjelovala u izradi memoranduma SANU. Nikakva povijesna uloga cijele te obitelji u Zagrebu ne može kompenzirati tu činjenicu."
Za ilustraciju navodi usporedbu s glazbom: ako želiš u Hrvatskoj promovirati srpsku glazbenu kulturu i graditi mostove, nećeš izabrati bend poput Riblje Čorbe “zbog njihovih sramotnih stavova”, ma koliko god dobre pjesme imali.
"Branit ću sve prema kojima budu usmjerene prijetnje"
Ivošević poručuje da ne zna hoće li maskirane skupine nastaviti s ispadima, ali naglašava da će braniti svakog prema kome takve prijetnje budu usmjerene.
S druge strane, smatra da "hrabrost i razum" već danas može pokazati upravo čelnik Srba u Hrvatskoj: "Za smirivanje tenzija potrebne su iskrene geste i s manjinske strane."
Po njemu, ni Hrvatima ni Srbima nije donijela ništa dobro politička ostavština onih koji su stajali iza Memoranduma SANU, a Dani srpske kulture "neće biti manje važni" bez nekoga tko se sam svojim djelovanjem učinio osobom koja ne može biti inspiracija za budućnost suživota Hrvata i Srba.
Na kraju, Ivošević rezimira svoj stav o budućnosti hrvatskog društva i smjeru u kojem ono ne smije ići: "Meni je izbor hrvatske budućnosti vrlo jasan: ne radikalizaciji našeg društva, ne zakonu ulice, ne ustaškom pokretu – i ne tvorcima memoranduma SANU."
