Svibanj je mjesec velikih Hajdukovih trijumfa koje ćemo približiti čitateljima u ovom našem vremeplovu hajdukologije, kulture sjećanja na vremena velikih generacija Hajduka, emocija navijača, kada su Split i Dalmacija dočekivali svoje bijele, zvonila zvona s kampanela dalmatinskih mista, slaveći titule i kupove!
Hajduk je tog 9. svibnja 1976. pobijedio Partizan rezultatom 6:1. Bila je to pobjeda nad direktnim rivalom za osvajanje titule, koja bi Ivićevoj 'Zlatnoj generaciji' donijela treću uzastopnu duplu krunu.
Nisam gledao ovu opjevanu i tisuću puta ispričanu utakmicu i veliku pobjedu Hajduka, možda i najveću, ali igrao sam je jedno sto puta. Da, igrao sam tu utakmicu godinama kasnije po baškovoškom livadama s rođakom Antom i ostalima vičući: "Hajduk-Partizan 6:1", raspodjeljujući se po terenu tko će od nas biti Šurjak, tko Jerković, tko Mužinić.
Pogotovo kad bi naletio neki naš vršnjak, beogradski turist, zadirkivali bi ga radi tog Partizanovog poraza, čak smo jedanput skoro upali u politički problem radi katastrofe beogradskih 'Crno-belih', što im je prouzročila, slobodno ćemo reći, najveća generacija Hajduka ikad i taktičke zamisli nogometnog znanstvenika Tomislava Ivića.
Igralo se 27. prvenstveno kolo. Partizan je vodeći na tablici s 40 bodova, prošlogodišnji prvak Hajduk ima 36.
Hajduk osam kola prije kraja dolazi 'na noge' Partizanu u Beograd, tako da bi se pobjedom nad direktnim rivalom 'Crno-beli' odlijepili na tada teško dostižnih šest bodova prednosti, jer tada je pobjeda donosila dva boda.
Tada stupa na scenu velikan u još jednoj svojoj nogometnoj doktorskoj disertaciji, naš trener - Tomislav Ivić.
"Imali smo sastanak na hodniku hotela, mislim da je Ivić to napravio namjerno znajući da će netko iz hotela prenijeti njegove taktičke zamisli stručnom štabu Partizana. Kada smo krenuli prema stadionu, Ivić je tražio da se autobus zaustavi i odlučio da u desetoj minuti utakmice promijenimo pozicije. Tako da sam ja išao na desno krilo što prije nikad nisam igrao i gdje me protivnik nije očekivao, tako da se na lijevoj strani otvarao prostor za Žungula i Đorđevića koji je tada odigrao odličnu utakmicu.
Igrači Partizana su nas pokrivali striktno i totalno se izneredili jer nisu više znali kako će se postavit na terenu, dovikivali su treneru Kaloperoviću , zvali jedan drugog, pokazivali nemoć", rekao nam je naš veliki igrač i kapetan Ivica Šurjak kad smo ga nazvali i dodao:
"Bio je pun stadion, navijači Partizana su čitavu utakmicu pjevali i bodrili svoje bez obzira na teški poraz, al bilo je i naših, išlo se poslije put Terazija, navijači su nas pratili gdje smo god putovali i ne samo iz Splita, gdje smo god došli dočekivali su nas Hajdukovci".
Jedan od navijača Hajduka na toj legendarnoj utakmici bio je i poznati Splićanin i humanist, uspješni tajnik Kuglačkog kluba Mertojak i Društva Picigin, ovogodišnji dobitnik nagrade Grada Splita Branko Bosanac.
"Toga dana, ujutro kao malonogometaši 'Dalmastroja' igrali smo utakmicu u Beogradu. Naravno da smo svi išli gledat naše Bijele u odlučujućem susretu za titulu. Imali smo karte za južno stajanje ispod semafora blizi najžešćih 'Grobara' - kad su golovi Hajduka krenuli kao na traci nije bilo kraja sreći nas Splićana usred Beograda", kaže nam gospodin Bosanac ponosno čuvajući sliku ekipe iz Splita na tribinama.
Hajduk je tako pobijedio Partizana sa 6:1, te se primakao na dva boda razlike.
Partizan je kolo kasnije izgubio i u Tuzli i poravnali smo se na tablici s boljom gol-razlikom Hajduka, tako da smo bili na domak tituli, trećoj u nizu.
Tomislav Ivić rekao je onu povijesnu: "Bit ćemo prvaci, ako nam dozvole". I nisu nam dozvolili.
U zadnjem kolu Hajduk je remizirao na Karaburmi s 1:1, dok je utakmica Olimpija-Partizan 0:1, produžena sve do gola Bjekovića, a sve u sramotnoj režiji suca Maksimovića. Tako smo dobili još jedan razlog više za noći nogometne boemije i hajdučkih sjećanja, ono kad oko srca stegne da se moglo više, a i ono što nismo mogli, ostalo je negdje u pričama lipo i toplo oko srca - onako naše i hajdučko.
