Ansambl vinkovačkog Gradskog kazališta Joza Ivakić gostovao je na Marulićevim danima s predstavom „Štajga“.
Tekst istoimena romana Ivane Šojat na pozornicu je postavio redatelj Jasmin Novljaković, a šačicu propadajućih likova koji životare oko/od vinkovačkog kolodvora glume Ivica Lučić, Miroslav Čabraja, Selena Andrić, Matea Marušić, Vladimir Andrić, Vedran Dakić, Zorko Bagić i Matko Duvnjak Jović. Mogli bismo reći da je radnja predstave potpuno sporedna i pretpostavljena scenografiji (Davor Molnar) u kojoj se izmjenjuju pokretni komadi vinkovačke kolodvorske stanice i filmski isječci „Čvora“ Krste Papića.
Glavni likovi svojim su tužnim i neambicioznim sudbinama vezani za statičnost svoga radnog mjesta. Vinkovački je kolodvor prikazan kao tužna rutina u kojoj se izmjenjuju nesretni službenici, bivši vojnici, promašeni roditelji i nesretni ljubavnici koji su, za razliku od mlađe generacije, odlučili ne kupiti svoju kartu za Njemačku.
Šef kolodvora Andrija pokušava održati kakav-takav autoritet na radnom mjestu dok se doma, pred očima supruge, „sve kvari“. Ne kvare se samo kućanski aparati, nego i međuljudski odnosi u kojima se ne možemo ne zapitati – bježe li im djeca zbog bolje budućnosti ili zbog roditelja koji predstavljaju avet prošlosti.
Uz dosjetku „Bolje da ih želimo nego da ih žalimo“ tračak ljudske topline pokušavamo pronaći u odnosima onih koji su ostali, ali ni to nam ne polazi za rukom. Štajga, mjesto okupljanja oštećenih „sinova kolodvora“ djeluje kao kakav bijedan noćni klub, okupan mirisom rakije i notama loših kavanskih pjevačica. Muški likovi, mahom slabići koji uzdišu za nekim zlatnim dobom (dočim reminiscencije ne prikazuju ništa zlatno osim tračaka obiteljskih uspomena), ljudi su koje je život izbacio na kolodvor jer za bolje i više nisu bili.
Od početka predstave tračnicama se provlači bijela utvara, prekrasna mladenka u vjenčanici, s buketom krvavocrvena cvijeća. Mogao je to biti tolstojevski prizor da se iole razradilo pitanje suicida onih koji se na taj potez odlučuju, pogotovo tako specifično i krvavo. No dobivamo tek naznaku traume kolodvorskih službenika koji su silom svoga posla uvučeni u smrti onih koji, u svojim prazničkim odijelima, završe kao presječeni komad mesa.
„Te pružne samoubojice… Neka to odrade bez nas“, zavapit će frustrirani radnici u gradu koji ne nalikuje na Vinkovce, nego na mjesto kojemu je Bog rekao laku noć. Naznačit će se i da je na mitskoj stanici „nekad bilo staro švapsko groblje“, da se radnici srame vremena u kojima prevoze jednog ili nijednog putnika, da oni i unatoč jadu koji „Štajga“ tek malo ublaži alkoholnim parama i zaboravom ne pokušavaju popraviti barem svoje mikrosvjetove u vlastitim kućama.
Na kraju predstave ponavlja se početni motiv isječka Papićeva „Čvora“ u kojemu šef stanice iznervirano traži dozvolu za snimanje filma i pita:
„Šta vi samo snimate tu nešto šta ne valja? Šta ne bi snimali nešto šta je dobro? Pođite vi sa mnom pa vidite nešto šta je dobro u našoj stanici!“
Ne znamo je li citat namjeravao biti autoreferencijalan, ali njegova zadnja upotreba, i to u formi rušenja četvrtog zida gdje su se likovi s istim pitanjem obratili splitskoj publici, zbilja bi se trebala vratiti kao bumerang. Je li kazališna „Štajga“ prikazala što dobro? Jest.
Vrlo angažirane glumce, upečatljivu scenografiju te logičnu i nezamornu kompoziciju.
Vinkovački je kolodvor ispao locus horridus, likovi trajno i nepopravljivo oštećeni slabići, a „Štajga“ neuvjerljiv bijeg od stvarnosti. Je li to bila autorska intencija – ostaje na autorskom timu.
