Autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić temeljen na motivima romana „Hotel Zagorje“ Ivane Bodrožić nešto je što bi svi oni koji misle da su u umjetnosti spoznali domoljublje i patnju trebali pogledati.
Sam je roman već antologijsko djelo, iskrena, dječja ispovijest o izmještenosti jedne razorene prognaničke obitelji u svoju zemlju, a tuđi svijet, u prostore kumrovečke Političke škole Josip Broz Tito. A predstava nije oda lažnom domoljublju i marketinška navlakuša, nego uvlakuša – uvući će vas u nešto čemu, ako ste sretni – niste ni svjedočili, a ako ste osjetljivi – izbjegavate i samu temu. Kroz osam će vam ženskih likova pokazati kako ubija rat.
Početak predstave smješten je u predvorje kazališta. Dok su nosile zaštitne maske, mnogi od nas nisu ni prepoznali glumice kazališta Gavella koje ljubazno dijele čašice rakije, sumnjiva nam je mogla biti tek zanimljiva odjeća 90-ih (kostimografija Marite Ćopo). Maestralna Dijana Vidušin u ulozi Ivane predstavu je započela suptilnim prekidanjem naših komešanja i razgovora u parteru. Obećala nam je priču u kojoj će biti i zabave i smijeha, ali i teških trenutaka veznih za pad Vukovara i sudbine nestalih Hrvata, među kojima je i njen otac. I odmah vas na početku presječe jedna ubojita, bodrožićevska rečenica: „Nigdje ne ostajemo predugo jer gostoprimstvo se troši“.
Tužnu ostavštinu rata svojim izranjenim životnim pričama prikazuju Ivanina majka (Ksenija Pajić), baka (Perica Martinović) i teta (Bojana Gregorić Vejzović). Potonja nam je priuštila jedan sjajan, gogoljevski neugodan trenutak pjevajući „Dajem ti srce, zemljo moja“. Tko je i znao stihove u publici, nije se htio priključiti. Ne zato što pjesma nije lijepa ili nije poznata, nego zato što se u zraku duboko osjećala nelagoda te grozne ratne metafore davanja sinova za vlastitu zemlju. Tri starije i mudrije žene ubadaju ironijom i crnim humorom, groteskno opisujući dijelove grada u kojima su bili „oni bolji četnici, nisu nas zaklali“. Tragedija obilježenosti ratnim vremenom do izražaja dolazi kroz mlađe likove, odnosno reminiscencije mladih žena koje su svoje djetinjstvo provele u Hotelu Zagorje. Scenografija koja izgleda kao nes(p)retno poslagan lego-grad (Igor Vasiljev), popraćena fantastičnom igrom svjetla (Zdravko Stolnik) koja je apsolutni forte u dramatici komada, sugerirala je da je „Hotel Zagorje“ bio daleko od hotela. Iako je djevojčicama ponuđen kao bijedan nadomjestak za izgubljene vukovarske stanove, one su uvijek bile tuđe, uvijek netko tko je besplatno jeo, školovao se i vozio tramvajem. Ivanine prijateljice Zorica (Lana Meniga), Marina (Antonija Stanišić Šperanda), Jelena (Ivana Bolanča) i Nataša (Tena Nemet Brankov) različito se nose s traumama.
Zorica je snažna, tvrdoglava, eksplozivna i nepromišljena (izvrsno ju je utjelovila mlada Lana Meniga), priziva slike tragedije da ne bi zaboravila (vjerojatno ni oprostila) a Jelena, primjerice, potiskuje sjećanja da nastavi koliko-toliko normalan život. Prijateljice su, kako i same ironično izgovaraju na audiciji za ratni film, „mali autentični Vukovarci puni trauma“. Sjajan je zaključak da tek u ratu vidiš koliko si vrijedio svome poznaniku i susjedu, kad mu daš pušku i njegovih pet minuta na sceni.
Ivaninih je pet minuta, zanimljivo, došlo u najmirnijoj završnici, onoj kad smo napeto odgledali ili odžmirili hororičnu scenu pomicanja fragmenata života i bljeskava svjetla logora. Na pozornicu se penje voditelj (Đorđe Kukuljica), uz izvrstan prikaz studija spuštanjem golemih kazališnih reflektora. Intervjuira odraslu ženu, sada književnicu. Dijana Vidušin u tim trenucima nije glumila Ivanu B. – ona je bila Ivana Bodrožić. Udarana, ali ne i oborena. Oštećena, ali ne i iskvarena.
Žena koja je poslušala majčino „Izdrži!“ i dovoljno se udaljila od Vukovara da uvidi da to više nije isti grad jer su se „ljudi vratili promijenjeni“. O posljednjoj sceni koja publiku šokira do te mjere da je Split zanijemio i zakasnio s pljeskom i četverostrukim bisom bolje ne govoriti – to treba doživjeti. Možemo samo reći da je „Hotel Zagorje“ prekrasna kruna Marulićevih dana, predstava koja treba živjeti sve dok ima publike.
