Gradsko kazalište mladih gostovalo je jučer u Meštrovićevu Kaštilcu u sklopu 66. Splitskog ljeta sa svojim znanstveno-fantastičnim cabaretom Split in Space. Redatelj Ivan Leo Lemo osmislio je provokativnu predstavu o trima oštećenim ličnostima koje kroz svoje životne priče raščetvoruju najgore stereotipe o Hrvatima i Splićanima, a jedini je izlaz iz poremećene zemlje/Zemlje bijeg u svemir. Vrlo jednostavna, ali blještavo efektna scenografija Vesne Režić srebrnim je trakama i konstrukcijama nalik na Poljud dočaravala svemirski brod, a futuristički kostimi Marka Marosiuka bili su vrlo sugestivni i prikladni za prikaz groteskne budućnosti.
Kompleksi nas jebu dok ne rodimo fanatizam
Lemin kompleksni i duboko iskompleksiran trio čine Ante/Antea (Siniša Novković/Ana Gruica Uglešić), muškarac koji prolazi tranziciju, čovjek-gušter i glumačka zvijezda Matija Grabić (Matija Grabić) te autodestruktivni Vlajo-Norvežanin Knut Jurgen Lemo (Ivo Perkušić), mučen pitanjem napuštenosti i osvete.
Uz sjajan scenski pokret, sirovi je humor jedna od najvećih kvaliteta predstave. Lemine „baze“ nisu nikakva avangarda, štoviše, zafrkancije o Brdima i brdima u glavi, navijačkom fanatizmu, mržnji prema Srbima i predrasudama prema Romima redoviti su instrumentarij hrvatske kazališne komike, no odlikuje ih rafalna brutalnost i aforistički potencijal nekih od njih. Izdvojit ćemo najupečatljivije primjere:
Kompleksi nas jebu dok iz mračne pičke boli ne rodimo fanatizam.
Čovik može bit sritan i u škovacama, ako je slobodan.
Mi reptili se hranimo srdžbom, zavisti, afektima. Ali nismo mi mogli pošmrkat koliko ste vi ljudi mogli proizvest.
Jedna od zanimljivih referenci i opreka između krvoločnih muškarčina torcidaša i širokogrudnih Roma (gdje sam stava da je sveobuhvatna generalizacija pojela humor) tiče se pripadanja. Novković i Gruica uspješno su prikazali podvojenost ličnosti transsrodnog Ante/Antee koja je odgojena u Torcidi, a sanja da je ušla u Beyoncein ormar i da joj je na mjestu hrvatskog penisa narasla srpska vagina. Zaključak da „čovjek ima dvi velike potribe – pripadat i doprinosit“ fantastično opisuje društvo u kojem je i nekonfliktni pojedinac tempirana bomba kad osjeti priliku da bude dio nečega većeg, makar to nešto izrodilo (auto)destrukciju. Pritom Perkušićev Knut postaje jadnik na kojega se ne možemo ljutiti jer smo svjesni da je oštećen, njegova nam je potreba za mijenjanjem i razaranjem postojećih šablona razumljiva. Grabić je utoliko mračniji (premda s duhovitim autoreferencijalnim vicevima o vlastitu podrijetlu) jer nije teško zamisliti umjetnika čiji je jedini životni pokretač slava, a on beskompromisno gmiže prema toj slavi, pokapajući svoju ljudskost.
Odlični songovi koji ne prežu od vulgarizama i apostrofiranja, koji bez pardona spominju Thompsona i TBF, koji se rugaju ustaštvu, prodavanju zjaka, salonskom ljevičarstvu i ljudskoj potrebi za samouništenjem prikladno zaokružuju opći dojam komike koja ponekad bocne do nelagode, što je svakako veliki plus. Iako bi dramaturški rez intervencije u duljinu monologa koji gotovo potpuno isključuju po tri glumca na pozornici bio dobrodošao, glumci su se vrlo dobro snalazili u svojim solo-dionicama. Nehinjen smijeh u publici, ponekad i nelagodno češkanje po glavi kad se prisjeti sličnih likova daleko od poljudiziranog svemirskog broda koji bježi od dinosaura uz Thompsonove pjesme pokazatelj su da je Lemo uspješno aktualizirao apsurdnu situaciju splitskog stanja uma. Na kraju krajeva, kroz more predrasuda, fanatizma, naracije i smijeha provukla se najvažnija poruka – ona o ljubavi koja može povezati i spasiti i one najudaljenije i one najoštećenije.
