Interes za južni pol Mjeseca porastao je nakon uspješnog slijetanja indijske misije Chandrayaan-3 na njega krajem prošle godine. Posebno jer samo nekoliko dana ranije to nije uspjela ruska Luna-25. I NASA je odabrala to područje kao mjesto slijetanja za misiju Artemis III, koja bi mogla označiti povratak astronauta na Zemljin prirodni satelit već 2026.
Također, ne smije se isključiti ni Kinu koja ima planove za postavljanje nastambi na taj dio Mjeseca piše N1.
Dok to sve zvuči uistinu sjajno u teoriji, u praksi bi moglo biti drugačije. Studija koju financira NASA pokazuje da kako se jezgra Mjeseca postupno hladi i smanjuje, njegova površina razvija nabore poput grožđa koje se suši u grožđicu, stvarajući na taj način potrese koji mogu satima, zbog čega se stvaraju klizišta. To potencijalno predstavlja prijetnju budućim naseljenicima i opremi koja se tamo doprema.
“Ovo nije da bismo koga uplašili i zasigurno ne da bismo obeshrabrili istraživanje tog dijela južnog pola Mjeseca nego da bismo upozorili da to nije tako benigno mjesto na kojem se ništa ne događa”, rekao je za CNN vodeći autor studije Thomas R. Watters, znanstvenik emeritus u američkom Centru za zemaljske i planetarne studije Nacionalnog muzeja zrakoplovstva i svemirskog muzeja.
Mjesec se smanjio za 45 metara u opsegu tijekom posljednjih nekoliko milijuna godina, što nije toliko da bi izazvalo bilo kakve probleme na Zemlji. Na lunarnoj površini, međutim, priča je drugačija. Unatoč tome što njegov izgled može sugerirati, Mjesec je još uvijek vruć u unutrašnjosti, što ga čini seizmički aktivnim.
“Postoji vanjska jezgra koja je rastaljena i hladi se. Dok se hladi, Mjesec se smanjuje, unutarnji se volumen mijenja i kora se mora prilagoditi toj promjeni”, pojasnio je Watters.
Budući da je površina Mjeseca krhka, ovo povlačenje izaziva puke, kako ih nazivaju geolozi.
“Mjesec se smatra geološki mrtvim objektom na kojem se ništa nije dogodilo milijardama godina, ali to je daleko od istine. Ove pukotine su vrlo mlade i nešto se na Mjesecu konstantno događa. Otuda nova klizišta”, istaknuo je Watters.
Najveći problem su potresi. Najjači zabilježeni bio je ekvivalent magnitudi 5.0. Na Zemlji bi se to smatralo umjerenim, ali manja gravitacija Mjeseca čini ga gorim. Zbog izostanka gravitacije čak i malo podrhtavanje srušilo bi čovjeka na tlo.
Ti potresi mogli bi doista biti problem za buduće misije s ljudskim slijetanjem, rekao je Yosio Nakamura, profesor emeritus geofizike na Sveučilištu u Texasu u Austinu, član skupine istraživača koji su prvi pogledali podatke prikupljene sa seizmičkih postaja Apollo.
Međutim, Nakamura, koji nije bio uključen u studiju, ne slaže se oko uzroka potresa i kaže da podaci Apolla pokazuju da fenomeni nastaju desetke kilometara ispod površine.
Bez obzira na temeljni uzrok, potencijalna opasnost koju mjesečni potresi predstavljaju astronautima bit će ograničena činjenicom da će – barem u bliskoj budućnosti – ljudi biti na Mjesecu kratko vrijeme, najviše nekoliko dana, prema Allenu Huskeru, istraživačkom profesoru geofizike na Kalifornijskom institutu za tehnologiju koji također nije bio uključen u studiju.
