Dalmatinski muškarac nikako da se uključi u moderne tokove života! Čak niti ne sudjeluje u kućanskim poslovima u onom postotku kao u ostalim dijelovima Hrvatske, kazat će to u razgovoru za portal morski.hr, sociolog i sveučilišni profesor sa Fakulteta u Zadru Mirko Petrić.

Sve ostalo što biste željeli znati o “dalmatinskom muškarcu i njihovim odnosima sa ženama” kao i o životu u dalmatinskim gradovima možete doznati u daljnjem razgovoru koji smo sa sociologom Petrićem vodili na temelju istraživanja kojima se bavi.

Koje godine ste se priključili istraživačkom projektu GENMOD?

– U aktivnosti projekta GENMOD, koji vodi prof. dr. sc. Inga Tomić-Koludrović s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, uključen sam od samog početka. Točnije rečeno, sudjelovao sam već u pisanju prijedloga projekta koji su prihvatili evaluatori Hrvatske zaklade za znanost. Projektne aktivnosti započele su 1. travnja 2017. godine, a financirat će se do 2021. godine.

Nešto više o tome što je GENMOD?

– GENMOD je skraćenica kakvu danas financijeri projekata traže da bi ih mogli lakše birokratski identificirati, ali i da bi bili prepoznatljivi u javnom komuniciranju. U ovom slučaju, skraćenica se odnosi na englesku frazu “gender modernization”, odnosno označava pokušaj da se projektom prouči stanje moderniziranosti rodnih odnosa u Hrvatskoj. Iako se nekima na prvi pogled možda neće činiti da je tako, ta je tema ključna za cjelokupan daljnji razvoj hrvatskog društva, a to naravno uključuje i njegov gospodarski razvoj.

Pun naziv projekta glasi “Relacijski rodni identiteti u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive”. Novost u odnosu na prethodna istraživanja u tome je što u okviru projekta proučavamo identitete i muškaraca i žena, te njihove međusobne odnose. Naime, prethodno su se, ne samo kod nas nego i šire, proučavali prvenstveno društveni položaj i problemi žena, kao dijela populacije koji sustavno ima poteškoće u pristupu resursima i koji općenito ima manju društvenu moć nego muškarci.

Cilj ovih istraživanja bio je pridonijeti promjeni položaja žena nabolje. Od devedesetih godina prošlog stoljeća shvatilo se, međutim, da se položaj žena ne može bitno promijeniti ako svoje stavove i ponašanje ne promijene i muškarci. No da bi se ti stavovi i ponašanja mogli promijeniti, potrebno ih je najprije istražiti, odnosno utvrditi kakvi su.

Do kojih ste rezultata došli u tim ispitivanjima ponajprije kada su posrijedi svjetonazori ili životne navike suvremenog dalmatinskog muškarca?

– Naš je općeniti nalaz da se muškarci i muške rodne uloge svugdje u Hrvatskoj moderniziraju znatno sporije nego žene i ženske uloge. Primjerice, anketnim ispitivanjem na nacionalno reprezentativnom uzorku ustanovili smo da stavovi o rodnoj ravnopravnosti muškaraca u Hrvatskoj srednje dobi i sa srednjoškolskim obrazovanjem odgovaraju stavovima starijih žena s osnovnom školom. Budući da se niže obrazovanje i starija dob povezuju s tradicionalnijim stavovima, jasno je koliko muškarci u Hrvatskoj po emancipiranosti zaostaju za ženama.

Dalmacija se, nažalost, u cijeloj Hrvatskoj ističe po tome što je u njoj najveća razlika u postotku muškaraca i postotku žena s emancipiranim stavovima o rodnim odnosima. To pokazuje da će se rodni odnosi i društvo u ovoj regiji sporije razvijati nego drugdje. U Dalmaciji, a gotovo u vlas isti postotak nalazimo i u Zagrebu i u Slavoniji, 32% žena smatra da bi muškarci i žene u društvenim odnosima i poslovima koje obavljaju trebali biti posve ravnopravni. U Dalmaciji, međutim, takve stavove ima tek 17,3% muškaraca, a u Zagrebu 23,6%. U svim drugim hrvatskim regijama, znatno je više i muškaraca i žena s emancipiranim stavovima o rodnoj ravnopravnosti, a razlike u njihovoj zastupljenosti u uzorku znatno su manje nego u Dalmaciji i u Zagrebu.

Također, promotrimo li koliko muškarci u Dalmaciji sudjeluju u rutinskim kućnim poslovima, u odnosu na druge muškarce u Hrvatskoj, pokazat će se da je to ispod ionako niskog hrvatskog prosjeka. Dapače, pokazuje se da muškarci u Dalmaciji često ne obavljaju ni one kućne poslove koji se tradicionalno smatraju „muškim“, kao što su primjerice poslovi održavanja kuće. Štoviše, na temelju ispitivanja zadovoljstva partnerskim odnosom, moglo bi se čak reći da su žene u Dalmaciji zadovoljne kad muškarci obavljaju i one „muške poslove“, a ne ostavljaju to njima na brigu. Jedino u čemu su muškarci u Dalmaciji iznad nacionalnog prosjeka jest posao plaćanja računa, a to pak znači da oni kontroliraju obiteljske financije.

A što je sa ženama? Kakve su danas dalmatinske žene?

– Baš kao i drugdje u Hrvatskoj, i u Dalmaciji se ženske rodne uloge moderniziraju znatno brže nego muške, samo što je to u ovoj regiji možda još jasnije vidljivo s obzirom na doista veliko zaostajanje muškaraca. Kao specifičnost Dalmacije u odnosu na ostatak Hrvatske već je i ranije, u istraživanju iz 2005. godine, čije je rezultate interpretirala prof. dr. sc. Inga Tomić-Koludrović, utvrđeno da je u njoj bilo najviše žena koje su pokazivale težnju prema modernizaciji ili već imale stavove o rodnim odnosima bliske onima najnaprednijima u međunarodnom kontekstu. U Zagrebu je, za usporedbu, tada bilo više žena s najnaprednijim stavovima, ali također i znatno više žena s vrlo tradicionalnim stavovima, na koje se u Dalmaciji gotovo uopće nije nailazilo.

Trinaest godina kasnije, može se reći da se prethodno utvrđeno stanje u Dalmaciji tek djelomično nastavlja, jer su mlade žene konzervativnijih nazora od onih srednje dobi. Rezultati našeg anketnog ispitivanja, naime, pokazuju da je u Hrvatskoj općenito najmanje i žena i muškaraca s emancipiranim rodnim stavovima u mlađim dobnim skupinama (između 18 i 24 godine). U toj je dobnoj skupini približno tri puta manje emancipiranih žena nego u skupinama od 25-44 i 45-59 godina, a slično vrijedi i za muškarce.

Ovakvi rezultati vrijede i za Dalmaciju, što se može zorno vidjeti i u kvalitativnim promatranjima ponašanja u javnom prostoru. U Hrvatskoj su i emancipirani muškarci i emancipirane žene u prosjeku slične dobi, oko 46 godina. No, s obzirom da je u Dalmaciji manje emancipiranih muškaraca nego drugdje u Hrvatskoj, primjećuje se da baš u spomenutoj dobi u javnom prostoru gotovo sve više dolazi do neke vrste segregacije muškaraca i žena. Promatranjem u povijesnoj jezgri Splita utvrđeno je, naime, da skupine od nekoliko žena srednje dobi, a ponekad i mlađe, često izlaze vani same i ponašanjem ne pokazuju interes za kontakt s muškarcima. Kao što su nekad vani izlazila „muška društva“, tako sad imamo i „ženska društva“. U svakom slučaju, i to se može smatrati znakom daljnje emancipacije žena u Dalmaciji.

Kakav je Dalmatinac 21. stoljeća za razliku od svojega primjerice djeda ili oca?

– Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, jer dijelom zavisi i o tome kakav je bio djed ili otac, a naravno i o tome kakav je stupanj obrazovanosti pojedinačnih Dalmatinaca o kojima govorimo. Teško je govoriti u apstrakcijama i prosjecima, ali ako bi se – za ljubav figure – moglo generalizirati, onda bi stereotip „Dalmatinca 21. stoljeća“ vjerojatno bio unificiraniji nego što je to bio slučaj u prošlosti. Naime, prije Drugog svjetskog rata bile su izražene klasne razlike, ne samo u količini financijskog kapitala i imovine koju netko posjeduje, kao što je to danas, nego i u ponašanju i u općoj razini uglađenosti. Nekad su se po tome jasnije razlikovali pojedini urbani i ruralni tipovi, „veća i manja gospoda“, „stariji i noviji građani“, obrtnici, radnici i težaci.

Razlike su, naravno, zamjetne i danas, no u socijalističkom društvu došlo je u velikoj mjeri do nivelacije klasnih razlika i rodila se nova, hibridna kultura. Do promjena koje su povećale „ruralizaciju gradova“ je, zatim, opet došlo u razdoblju postsocijalističke tranzicije. Tako je današnja urbana kultura u Dalmaciji, ako se uopće može tako generalizirati, u prosjeku grublja, manje uglađena i manje mediteranska no što je nekad bila u višim slojevima društva. No, s druge strane, slojevi nekad isključeni iz pristupa različitim dobrima, povećali su znatno svoj životni standard, a došlo je svakako i do stanovitih promjena u načinu ponašanja. Poteškoća je, pritom, naravno u tome što se standard života mijenja znatno brže negoli naučeno ponašanje i strukture naslijeđene iz prošlosti.

Zašto je došlo do takve promjene u načinu ponašanja kod dalmatinskih muškaraca?

– Dalmacija je povijesno specifična po tome što je – u odnosu na ostale hrvatske regije – bila znatno ranije uključena u procese koji su u Europi doveli do rane moderne. Sjetimo se samo da je prvo sveučilište na današnjem teritoriju Hrvatske utemeljeno u Zadru kao dominikanski studium generale već 1396. godine, te da je taj studij 1553. dobio status universitas privilegiata, s pravom dodjeljivanja najviših – danas bismo rekli „europski priznatih“ – akademskih naslova. Na početku 16. stoljeća u Dalmaciji već imamo razvijenu pismenu pjesničku kulturu na narodnom jeziku, kao i autore romana i putopisa, pronalazače i znanstvenike, o trgovcima i dubrovačkim diplomatima da se ni ne govori. Sve ove arhetipske figure rane modernosti nalazimo na dalmatinskom tlu. Još ranije, srednjovjekovni statuti dalmatinskih gradova spadaju među napredne dokumente svog vremena, usporedive s pravnim propisima u tadašnjim talijanskim gradovima.

Odnos muškaraca prema ženama u Dalmaciji u tom je vremenu, naravno, bio patrijarhalniji nego što je to u naprednim sredinama danas, ali bila je riječ o patrijarhatu mediteranskog tipa, u kojem je uloga žene bila znatno manje podređena nego u ruralnom kontekstu. Štoviše, na temelju podataka prikupljenih istraživanjem koje je pred Drugi svjetski rat provedeno na području cijele tadašnje Jugoslavije (osim u Sloveniji), socijalna antropologinja Vera Stein Ehrlich zaključila je da su odnosi između muškaraca i žena u Dalmaciji bili najnapredniji na cijelom istraženom području. Razlozi koje je za to navela su rano usvajanje kulture i – za to vrijeme vrlo naprednih – muško-ženskih odnosa merkantilističke Venecije, te kasnije austrijske birokratske kulture.

Međutim, Stein Ehrlich također je napomenula da se njezina tvrdnja odnosi samo na obalni pojas, odnosno na pojas za koji doslovno kaže da se proteže 5 kilometara od obalne linije u unutrašnjost i zastaje na planinama koje dijele obalu i urbani kontekst od zaleđa. Kao što znamo, ti su dijelovi u zaleđu bili dugo pod turskom vlašću, a ta je civilizacija muško-ženske odnose vidjela na znatno drukčiji, tradicionalniji način nego zapadna mediteranska, koju je u ovim krajevima predstavljala Venecija.

Nekadašnji mediteranski profil urbane kulture počeo je mijenjati proces industrijalizacije i doseljenja ruralnog stanovništva u grad. On je započeo već u razdoblju između dva svjetska rata, a znatno se ubrzao i povećao u vremenu socijalističke industrijalizacije. U gradove koji su narasli nekoliko puta tada se doselila golema masa stanovništva koja je prethodno živjela upravo u ruralnom zaleđu, sa znatno tradicionalnijim muško-ženskim odnosima i drukčijim, nemediteranskim tipom patrijarhata.

Došlo je do promjena profila stanovništva i miješanja različitih tipova kultura, koji su stvorili novu situaciju. A valja napomenuti da je zatim došlo i do novog priljeva prethodno ruralnog stanovništva u grad tijekom tranzicijskog razdoblja, te priličnog odljeva najbolje obrazovanog i najurbanijeg stanovništva, osobito mladih, prvenstveno prema Zagrebu, a također i u inozemstvo.

Koliko se život u dalmatinskim gradovima unatrag 50 godina promijenio?
I da li na bolje ili na gore?

– Kao što sam već napomenuo, sigurno je da su u socijalističkom razdoblju veliki dijelovi današnjeg stanovništva dalmatinskih gradova promijenili prethodne uvjete života nabolje, odnosno podigli svoj životni i zdravstveni standard te razinu školovanosti. S druge strane, nema sumnje da se s vremenom također postupno gubio specifičan mediteranski urbani karakter većih i manjih naselja u Dalmaciji. Industrijalizacija, doseljavanje stanovništva drukčije kulture i procesi hibridizacije kultura koji zatim nastaju, u novije vrijeme i globalizirani tip turizma, definitivno su promijenili lice dalmatinskih gradova.

Riječ je, uostalom, o procesu koji se odvija na znatno širem prostoru od same Dalmacije: slične pritužbe o promjeni karaktera grada mogu se čuti od starosjedilaca u, primjerice, Barceloni.

Govorimo li o tome je li se život u dalmatinskim gradovima u posljednjih pedesetak godina promijenio nabolje ili nagore, možda je najtočnije reći: kako za koga. Starosjedioci žale za vremenima u kojima su gradovi njihova djetinjstva još imali mediteranski lik, novo stanovništvo sigurno je promijenilo svoje uvjete života nabolje.

Bez obzira na to o kojem je dalmatinskom gradu riječ, smanjivanju njihove urbanosti snažno pridonosi karakter današnjeg društvenog poretka, koji obilježava državno slabo regulirani kapitalizam i prevlast korporacija i potrošačkog mentaliteta. Dok se nekad novo stanovništvo težilo uklopiti u kulturu grada i tako poboljšati svoje životne šanse, danas se ponašaju kao klijenti u potrošačkom društvu, misle da imaju pravo na svoje želje i izbore te očekuju da se grad prilagodi njima i njihovoj kulturi.

Kako biste opisali grad Split i život danas u njemu?

– Split je danas deindustrijalizirani grad, koji živi gotovo isključivo od turizma i pritom ubrzano uništava svoje urbane i kulturnopovijesne resurse koji ga za turizam čine atraktivnim. Na prostoru Dioklecijanove palače, prema procjeni poštara, danas stalno živi ne više od stotinjak stanovnika. A prema procjenama stanara, još najviše par stotina živi na širem prostoru povijesne jezgre grada, uz trend iseljavanja koji se ne zaustavlja. Na istom prostoru je, za usporedbu, 1958. godine živjelo 3.065 osoba, odnosno 859 obitelji u 475 stanova.

Splićani koji ne žive u jezgri nekad su imali naviku svakodnevno navraćati u grad, no danas ga, u vremenu ljetnih turističkih gužvi, zaobilaze, a zimi ih odbija zbog mrtvila koje tada u njemu zavlada. U grad se u većoj mjeri dolazi jedino u vrijeme organiziranih adventskih atrakcija, ili pak petkom i subotom u lokale sa zabavom. Kulture i bilo kakvih sadržaja osim ugostiteljskih i trgovačkih namijenjenih turizmu u jezgri, uostalom, više gotovo uopće i nema. Lokalne živosti ima još jedino na obodima, gdje su Pazar i Peškarija, te za sunčanih dana na rivi kao šetnici.

Split je tako u nekadašnjem živom središtu svoje urbanosti postao scenografija za turističke i zabavne aktivnosti. A taj je prostor okružen, u ukupnoj slici tek osrednje velikom zonom prostora socijalističke soliterske urbanosti, te nepreglednim ruraliziranim predgrađima nastalim „divljom gradnjom“. Sve u svemu, ljudima koji vole urbani mediteranski način života, Split nažalost više ne može pružiti puno: možda tek osamljene šetnje uz more, u krajoliku koji se turističkom izgradnjom stalno mijenja nagore.

Zašto ste rekli da je Dubrovnik mrtav grad?

– Zato što se u njemu još ranije dogodilo ono što se upravo događa u Splitu. Povijesno središte Dubrovnika je ispražnjeno od lokalnog stanovništva, a s njim je otišlo i gotovo sve ono što je njegovoj urbanoj kulturi davalo smisao. Svakodnevni život premjestio se u nove jezgre, u Gružu, i dalje. Koliko god Dubrovčani, osobito stariji, nose u srcu nekadašnju kulturu Grada, čije ime iz poštovanja i dalje pišu s velikim „G“, on je sve udaljeniji od njihove praktične svakodnevice, osim možda kao mjesto rada za one koji žive od turizma. Split je donedavno bio u nešto boljem položaju, jer je njegova povijesna jezgra okružena gusto napučenim urbanim pojasom, iz kojega je lako doći „u grad“.

Međutim, kao što sam malo prije pokušao objasniti, u novije vrijeme turistički prenapučena ili pak zimski umrtvljena jezgra i u Splitu pružaju građanima sve manje povoda za posjet. Urbanost jezgara dalmatinskih gradova, uz rijetke iznimke, u ovom trenutku je doista na izdisaju.

Što je onda s otocima? Jesu li i oni – mrtvi?

– Otoci su, zahvaljujući razvoju turističke privrede i s njom povezanih aktivnosti, nekima čak postali atraktivni za doseljavanje. Međutim, život na njima odvija se u bisezonalnom ritmu, na koji se sad postupno navikavaju i stanovnici grada veličine Splita: nakon izrazito živih ljetnih razdoblja slijede razdoblja zimske pustoši. No, ona je djelomično ipak samo vanjska: na ulici nema puno ljudi, no lokalno stanovništvo koje živi od turizma i/ili poljoprivrede „izvan sezone“ se priprema za nove izazove. Također, u nekim su otočkim sredinama sve snažnije nazočni i različiti suvremeni oblici političkog djelovanja i organiziranja civilnog društva. Smatram da su, ondje gdje postoje, te inicijative često bolje artikulirane i uspješnije od onih na kopnu. Također, istraživanja mog kolege s Odjela za sociologiju u Zadru, dr. Svena Marcelića, pokazuju da je na otocima znatno više udruga civilnog društva nego u dalmatinskom zaleđu, da je odnos prema nekim rodnim temama liberalniji, a identifikacija – bar kod starosjedilaca – „europskija“ nego što je to na kopnu.

Što je, međutim, sa dalmatinskim ridikulima? Nestaju li polako? I zašto? A i što je s dalmatinskim humorom?

– Tada mladi redatelj Bruno Anković autor je dokumentarnog filma „Vanka škvare“, ostvarenog u produkciji „Factuma“ 2000. godine. Već tada činilo se da je riječ o svojevrsnom rekvijemu splitskim redikulima, vrsti koja je krajem druge polovice 20. stoljeća već bila u uznapredovalom procesu završnog nestajanja, koje se nastavilo do današnjih dana. Redikula kakvih se sjećaju starije generacije Splićana gotovo da više uopće nema, međutim u splitskom mentalitetu još postoji crta izrugivanja a ponekad i ekscentričnosti koja vodi do odnosa prema okolini tipičnog za nekadašnje redikule. Dalmatinski humor postoji i dalje, no kao i redikuli sve više u tragovima i većinom u generacijama koje spadaju u starije.
Kako će Dalmacija živjeti za kojih 20 godina? Hoće li Dalmatinci i dalje biti dišpetni, hoće li biti šušura i gušta ili će se sve uniformirati? I zapravo, Dalmacija kakvu poznajemo – ugasiti i nestati…

Kakva će biti Dalmacija za 20 godina doista je teško prognozirati, no Dalmacija kakvu smo poznavali u drugoj polovici 20. stoljeća već sad je u velikoj mjeri nestala. Nastave li se današnji trendovi, život u Dalmaciji nastavit će se „globalizirati“ i internacionalizirati. Umjesto nekadašnjih stanovnika iz ruralnog zaleđa, može se predvidjeti da će se na ove prostore doseljavati ljudi iz udaljenijih krajeva, koji će se dijelom prilagođavati lokalnoj kulturi, ali će je također iz korijena mijenjati. Točnije rečeno, u nekim će se aspektima lokalni običaji i načini ponašanja globalizacijski „uniformirati“, no u drugima će doći do raznolikosti možda veće nego ikad ranije. Ona će doći s ljudima koji će se doseljavati u Dalmaciju s različitih strana svijeta. Kao što kažu brojni sociolozi, izazov današnjice jest pripremiti ljude na razumijevanje i prihvaćanje sve veće raznolikosti. Dalmatinski humor, gušt i šušur zacijelo neće posve nestati, no svakako će promijeniti neke svoje pojavne oblike.

Planovi za budućnost? Hoćete li izdati knjigu o dalmatinskim muškarcima?

– Temom muškaraca u Dalmaciji svakako ću se nastaviti baviti, jer je riječ o neistraženom a vrlo izazovnom i obećavajućem području. Knjiga zasad još nije u planu, no jest nastavak istraživanja koji će za početak uroditi novim spoznajama i člancima na temu.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime