Uhvati se ponekad i novinar u onom osjećaju nedužne krivnje; za napisano ali i za ono nezabilježeno, za ono što godinama prolazi pored nas, misleći kako je to nebitno.
Primjerice, jedan član orkestra, jedan instrumentalist, što on uopće znači u recimo jednoj operi, gdje su oduvijek istureni neki važni likovi koji čine srž priče: neka etiopska princeza – sopran, pa egipatski kralj - bas, ona Amneris, mezzosopranistica… Da ne zaboravimo Amonasra, Radamesa i sve ostale glavne likove i… dirigentski štapić!
Sve će to zabilježiti pero kritičara i proanalizirati. Teško da će primijetiti jedno od gudala ili puhala u velikom orkestru. Kalimerova nepravda? Možda? I padne mi na pamet Zvone Boldin, koji je „iz nekoliko“ glazbenih svjetova i iz nekoliko vremena, u kojima je uvijek pronalazio i dohvaćao visoke zahtjeve prema umjetničkim vrhovima.
Kako je sve to počelo, bilo bi prvo pitanje kako bih objasnio fenomen zvan Boldin?
- Teško pitanje… U Splitu, u glazbenoj školi “Josipa Hatzea“. Imao sam osam godina, odjel klavir kod prof. Jelke Bakašun, kasnije prof. Ranke Cuzzi. Sa samo jedanaest godina, u petom razredu osnovne škole “Ruđer Bošković”, osnivam svoj prvi glazbeni “bend”, koji je imao svoj premijerni nastup na kraju školske godine u prostorijama glazbene učionice škole. Postava sastava bile su dvije akustične gitare (Tonči Delazotta i Roksandić-Roxa) i bubnjevi, koje sam svirao kao svoj prvi instrument u bendu, ručno izrađen po nacrtu mog oca Jakova Boldina, hornista, također profesionalnog glazbenika, u jednoj sinjskoj metalo-radionici. Već tada preferirao sam, unutar standardne skladbe, inventivne improvizacije. Bez obzira na dob. U sedmom razredu iste škole, u istom bendu, prelazim na klavijature (Hohner el. klavir) i tako sam nastavio s “praksom”, uz standardni evergreen repertoar, jazz-rock improvizacija koje su oduševljavale prisutne mnogobrojne učenike i profesore na drugom koncertu u životu, u prostorijama “tehničkog odgoja” u istoj školi.
Idemo se malo sjetiti onih brojnih sastava, skupina, prvih javnih nastupa. Bilo je toga u Splitu?
- Bilo je, da bilo je… Prvi nastup u grupi vani, bio je sa skupinom Albatross u hotelu “Resnik” na ljetnoj pozornici, 1967. godine. Kasnije sam svirao klavijature i flautu s raznim poznatim splitskim glazbenicima u pop-rock skupinama Albatross, Adriatic, B. five, Republika, Favoriti, Put, Up & down, Aqualung, Acoustic touch, More hot fun... s repertoarom izvođača kao što su Deep Purple, Led Zeppelin, Yess, Santana, Pink Floyd, Janis Joplin, Peter Paul & Mary, Shadows, Beatles, Billie Holiday, Herbie Mann (flauta), Sergio Mendes, Emerson Lake & Palmer, Otis Redding, Weather Report, King Crimson, Dire Straits, Osibisa, Frank Sinatra, Amy Macdonald, Nina Simone, Sting i dr. I tako uživo usavršavam sviranje el. klavijatura i flaute, s naglaskom na jazz-rock i sinfo jazz rock (Yess, Weather Report...)
More će donijeti prvu nagradu, prvu popularnost?
- 1974. godine, na poziv, postajem članom kultne splitske grupe More i nastavljam svirati klavijature umjesto Olivera Dragojevića, koji je krenuo u soliste. Nisam težio za nekakvom popularnošću. Krajem godine, s Morem snimam prvi LP album u studiju Jadran filma za tadašnji Jugoton, koji je proglašen, od kritičara Dražena Vrdoljaka najboljim pop albumom tada. Na tom albumu svirao sam Hammond orgulje, flautu, el. piano Hohner D6 i konge. S grupom More, 1975. na Splitskom festivalu, dobivamo prvu nagradu stručnog žirija i brončanu publike. Nakon toga krenule su poznate TV emisije, razgovori, velike dvoranske turneje, najprije na ovim prostorima, a kasnije i vani. Grupa More je nastupala i u vrlo poznatoj TV emisiji Rund u Berlinu. Kasnije se snima drugi LP album u Londonu, na kojem, umjesto dotadašnje vokalistice Meri Cetinić, vokal snima S. M. Kovačević, u poznatom studiju Matrix Recording. Na tom albumu snimio sam i jedan autorski sinfo-jazz solo na poznatom Mini Moog sintisajzeru. Kasnije opet slijede veliki koncerti i nastupi na Splitskom, Opatijskom, Boom i drugim festivalima, koncerti na ljetnim pozornicama i na obali od Umaga do Cavtata.
Zanima me Inicijativa jednog klasičara s jazz-rock standardima kao uvodom u koncertnu priču?
- Nastojao sam uvesti praksu da se prvih pola sata koncerta sviraju svjetski poznati jazz-rock standardi s dominantnim improvizacijama svih članova grupe, što je bila praksa i u nekim dotadašnjim grupama. Publika bi bila oduševljena, nakon čega bi se krenulo s repertoarom grupe More i “himnom” s pjesmom More. U to vrijeme, Split je već imao kao i Zagreb, dobre jazz glazbenike i izvrsne aranžere i na Splitskom festivalu. Moj je prijedlog bio (a ti to dobro znaš) da jedna festivalska večer na programu ima poznate skladbe “Splita”, s Big Band-om naših glazbenika i isključivo jazz aranžmanima! Zvuk orkestara, 60-ih i 70-ih uz današnje “glazbeno pakiranje”.
Flauta, kao poziv, kao polazište. Obuhvatit ćemo i More More...
- Dobro rečeno… Polazište! Ponudu od tadašnjeg direktora Opere i Direkcije HNK Split, za stalni angažman u Orkestru HNK-a kao flautist, prihvatio sam i tako 1978. godine potpisujem ugovor o zapošljavanju na neodređeno vrijeme i postajem flautist, stalni član Opernog orkestra HNK Split na kojem ostajem sve do 2019. godine. Nadam se da sam prethodnih 40-ak godina umjetničkog rada pridonosio razini orkestra kao umjetnik, a i kao njegov dugogodišnji voditelj. Od 1992. godine sam umjetnički voditelj opernog i simfonijskog orkestra HNK Split, u mandatima nekoliko intendanata, više od četrnaest godina. A što se tiče MORE MORE, 1. srpnja 2013. u Splitu osnivam sinfo-jazz-rock skupinu MORE MORE, prvog dana ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. I tu sviram flautu i klavijature s većim naglaskom na jazz standarde i jazzy izvedbe. U postavi su često gosti, vrhunski glazbenici i vokalisti iz čitave Hrvatske.
