Tko još nije čuo za vrsnu liječnicu prof.dr.sc. Željku Roje, koju osim lijepe vanjštine trenutno krasi titula izvanrednog profesora primarijusa na Medicinskom fakultetu u Splitu kao i titula drage i ljupke, jedne od najboljih splitskih otorinolaringologica?

Željka Roje kojoj se životna misija pretvorila u samo jednu riječ – zdravlje, danas je na čelu privatne specijalističke ordinacije za otorinolaringologiju u Splitu iako je u mladim danima maštala o rukometnoj karijeri i sportskom novinarstvu, ali san o profesionalnom bavljenju sportom nažalost je prekinuo niz teških ozljeda nakon kojih se okrenula medicini.

Diplomirala je 1992. godine, a od 1998. do 2013. godine radila je u KBC Split, na Klinici za bolesti uha, nosa i grla s kirurgijom glave i vrata. Otišla je iz bolnice s mjesta pročelnice Kliničkog odjela za ontologiju i dječju otorinolaringologiju. Odluka koja nije donesena preko noći pokazala se itekako dobrom.

Vrata svoje ordinacije u Splitu, u kojoj radi u timu s asistenticom Ivanom Biuk, koja joj je kako kaže i lijeva i desna ruka, prof.dr.sc. Željka Roje otvorila je 8. prosinca 2014., a u nju danas dolaze djeca i stariji.

Zahvaljujući dugogodišnjem međunarodnom iskustvu, operiranju diljem svijeta i znanstvenoj karijeri i ugledu prof.dr.sc. Željke Roje, s ovom svestranom doktoricom bilo nam je uistinu lako porazgovarati i o zdravstvenim ‘problemima’ današnjeg čovjeka. Ali krenimo redom.



Tko je Željka Roje?

– Teško je govoriti o sebi u trećem licu. Vjerojatno me ljudi koji me poznaju različito doživljavaju. Svakako, osoba koja je pokušavala i pokušava održati ravnotežu privatnog i poslovnog života što je ponekad uistinu bilo teško. Osoba koja cijeni zdravlje iznad svega, jer dok si zdrav sve se zapreke mogu riješiti: trudom, radom, razgovorom, učenjem…

U mlađim danima maštali ste o rukometnoj karijeri i sportskom novinarstvu,  što je prevagnulo da se okrenete medicini, zdravlju?

– Evo u vrijeme ovog pozitivnog rukometnog ludila i ponosa moram reći da je rukomet bio moj život dugih 12 godina i tada sam bila sigurna da će moj životni poziv biti vezan uz sport. Međutim, nakon nekoliko teških ozljeda san o profesionalnom bavljenju sportom je nažalost morao biti potisnut i životna energija preusmjerena u nešto drugo. Medicina je bila uistinu slučajni odabir. Nisam od onih koji su cijeli život znali što će biti kad odrastu.

Tek sa 17 godina odlučila sam da ću studirati medicinu na veliku radost mog pokojnog oca. Kako sam kroz cijelo školovanje bila odlikašica nije bilo problema pri upisu i korak po korak medicina i ja smo se zbližavale i sve bolje upoznavale i jako zavoljele.

Gdje ste i kada i diplomirali?

– Diplomirala sam 1992. na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – Studij u Splitu. To je bilo vrijeme kada Split nije imao Medicinski fakultet već je bio ispostava Zagrebačkog sveučilišta. Danas s ponosom možemo reći da imamo izvanredan Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu!

Educirali ste se i van Hrvatske?

– Bavljenje medicinom je cjeloživotno učenje. Ma koliko dugo radili ovaj posao uvijek možete nešto novo naučiti. Kao mlada liječnica puno sam naučila od naših iskusnih medicinskih sestara i instrumentarki u operacijskoj dvorani, od starijih kolega, kolega drugih specijalnosti…

Odlasci u inozemstvo su sastavni dio tog procesa učenja i praćenja novih dostignuća, tehnika, načina liječenja.

Moje najljepše iskustvo bio je boravak na jednoj od najpoznatijih klinika u svijetu – Mayo klinici, Rochester, Minnesota, USA. To je pravi primjer dobre edukacije specijalizanata i pripreme za brojne izazove na koje liječnik kirurške struke može naići u svom profesionalnom životu.

Tijekom specijalizacije priprema te se da budeš i dobar kirurg, i dobar znanstvenik i dobar nastavnik. Ukoliko ne zadovoljavaš na svim tim poljima ne možeš ostati na Mayo klinici. Način komunikacije među specijalizantima i specijalistima, otvorenost prema kritici i pokušaji mijenjanja stavova su za mene bili fascinantni.

Upijala sam otvorenih očiju svaki segment njihova rada, trudila se sudjelovati u svim oblicima edukacije i vratila se bogatija za perspektivu „Kako se educirati da postaneš kompletan liječnik u univerzitetskoj bolnici?“

Vidjeli ste kako sve što se tiče bolnice funkcionira u Hrvatskoj, vani ste vjerojatno susreli neki drugi sustav. Možemo li uspoređivati hrvatsko zdravstvo i neko zapadnoeuropsko ili američko?

– Osim ranije navedene sustavne i detaljne edukacije prožete brojnim provjerama znanja i kompetencija osnovna je razlika u dostupnosti najsuvremenijim tehničkim dostignućima primijenjenim u medicini. Opremljenost operacijskih dvorana, neograničenost budžetom, mogućnost edukacije na teret klinike u kojoj radiš (gotovo sve moje edukacije plaćene su donacijama ili iz vlastitih sredstava) je ono što čini razliku.

Ono u čemu smo ravni, ako ne i bolji su ljudi. Kirurška spretnost i lucidnost hrvatskih liječnika ne zaostaje nimalo za bilo kojom klinikom u svijetu. Dapače!

Za ilustraciju toga ja sam godinama službeni edukator za radiofrekvencijsku kirurgiju u području glave i vrata u cijelom svijetu: operirala sam u Norveškoj, Estoniji, Sloveniji, Indiji, Kini, Engleskoj… Iz „male“ Hrvatske!

Koliko ste dugo radili u KBC Split, na kojem odjelu, klinici?

– U KBC-u Split sam radila od 1998. do 2013. na Klinici za bolesti uha, grla i nosa s kirurgijom glave i vrata.

Što je prevagnulo da iz bolnice odete s mjesta pročelnice Kliničkog odjela za ontologiju i dječju otorinolaringologiju? Da je vrijeme za novi korak – otvaranje vlastite specijalističke ordinacije?

– Nikada sebe nisam vidjela kao privatnika i mislila sam da nikada neću napustiti bolnicu. U tih 15 godina praktički sam živjela bolnicu i za bolnicu, često nauštrb vlastite obitelji. Dani su prolazili jedan za drugim u stalnom radu, dežurstvima, napredovanju u znanstvenom i nastavnom smislu i mislila sam da je to jedini svijet kojem uistinu pripadam i koji želim malo drugačije organizirati kako bi iskoristivost ljudi, resursa i vremena bila što bolja. Ljudi su to obično doživljavali kao beskrajnu ambiciju, ali ja jednostavno ne znam drugačije. Kako je moj suprug liječnik i isti kao i ja, neprestano smo podizali jedno drugome ljestvicu u onome „Brže, više, jače!“ i trudili se drugima objašnjavati kako se neke stvari mogu promijeniti na bolje.

Ali godine donesu mudrost i shvatiš da trud nije uvijek dovoljan i da ne možeš promijeniti sustav. To je značilo da se moram promijeniti ja. Kako se geni i životni postulati na kojima počiva cijeli tvoj rad i življenje ne mogu mijenjati, promijenila sam sredinu.

Nije mi bilo lako. Odluka je sazrijevala nekoliko godina i kad sam ju donijela znala sam da je jedina moguća. Nikada nisam požalila i o vremenu u bolnici razmišljam sada s nekim odmakom uvijek pozitivno i s posebnom dragošću, jer me je puno toga naučilo, dovelo mi u život puno dragih ljudi, i pacijenata i kolega.

Nikome ništa ne zamjeram i bilo bi mi drago da ni meni nitko ne zamjera ništa, jer svi smo mi tu radi naših bolesnika, naših studenata, specijalizanata i svojim radom i primjerom moramo pokazivati najbolje od sebe. Ja sam uvijek otvorena za suradnju i zajedničke projekte.

U Splitu ste vrlo hvaljena u odnosu rada s djecom. Koja je tajna?

– Hvala Vam na pohvali. A nema tu tajne! Jednostavno volim djecu i djeca vole mene. To ili imaš ili nemaš. Nema glume, jer vas djeca brzo pročitaju.

Uvijek se trudim gledati ih kao osobe, obraćati im se izravno tako da se osjećaju kao subjekti, a ne kao objekti. Primjerice: ‘Dobar dan. Ti si Marko? Pa Marko zašto si ti danas došao u tete Željke umjesto da se igraš vani ili da si u vrtiću ili školi? Što te smeta?’… i tako razgovor krene.

Trudim se objasniti im svaku pretragu – posebno neke koje su malo neugodne -jednostavnim jezikom prilagođenim djeci.

Isto tako rijetko nosim bijelu kutu, jer u neke djece izaziva strah.

Usprkos tome ima djece s kojom je jako teško uspostaviti kontakt, koja plaču od trenutka kad su ušli u ordinaciju dok ne izađu, tuku me pri pregledu, psuju, pljucaju, tuku roditelje… to je jako mali broj, ali svaki put ostanem osupnuta kad tako nešto vidim.

Koliko danas djeca (u dobi do 10 godina) imaju respiratornih problema u odnosu na vrijeme kada ste tek počeli raditi u KBC Split? Što mislite da je razlog rastu tog broja?

– Broj infekcija je otprilike isti –  8 – 10 prehlada  godišnje, pokoja upala grla ili uha i to je to. U značajnom porastu su alergijske bolesti gornjih dišnih putova i kronične bolesti u smislu grkljanskoždrijelnog refluksa, autoimunih bolesti i sl.

Danas sve više djece/osoba boluje od astme, atopijskog dermatitisa ili alergijskog rinitisa. Koliko se često u svom poslu susrećete s tim slučajevima?

– Svakodnevno. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je pred desetak godina predvidjela da će u 2020. svako drugo dijete biti na nešto alergično. I eto nas u toj 2020. Što više reći?!

U Vašoj ordinaciji se bavite i medicinom spavanja. Možete li pobliže objasniti o čemu je riječ?

– Medicina spavanja je relativno nova grana u medicini koja je multidisciplinarna i sveobuhvatna. Bavi se poremećajima spavanja u kvalitativnom i kvantitativnom smislu. Ono gdje je uloga otorinolaringologa nezamjenjiva jesu poremećaji disanja tijekom spavanja koji obuhvaćaju hrkanje i opstrukcijsku apneju u spavanju (prekide disanja tijekom spavanja).

Pacijenti koji imaju opstrukcijsku apneju cijelu noć provode u neokrepljujućem snu prožetom stalnim mikrobuđenjima uslijed nedostatka kisika. Takve osobe kao da rone cijelu noć i hvataju zrak umjesto da se odmaraju. Stoga su danju jako pospani, umorni, imaju smetnje pažnje i koncentracije i sl. Djeca s takvim problemima često nisu pospana nego se doimaju psihomotorno nemirna, agresivna, „zločesta“ i često se proglašavaju ADHD–om.

Takva djeca češće mokre u krevet, nemirno spavaju, preznojavaju se noću, škrguću zubima…

Manjak kisika koji traje dulje vrijeme odražava se na sve organe i organske sustave, posebno na srce i krvne žile, mozak, regulaciju šećera u krvi te takve osobe imaju povećan rizik za razvoj kardiovaskulanih bolesti, dijabetesa, povišenog tlaka i sl.

Zato je prepoznavanje i pravodobna dijagnoza i terapija ovakvih bolesnika ključna za njihovo dugoročno zdravlje.

Otorinolaringolog svojim pregledom određuje postoji li mehanička zapreka u gornjem dišnom putu koja dovodi do hrkanja i/ili apneje i sukladno tome postavlja indikaciju za eventualno kirurško liječenje. Najčešće liječenje mora biti kombinirano s uporabom mandibularnih udlaga ili eventualno CPAP uređajem. Definitivna odluka donosi se nakon cjelonoćne polisomnografije koja se provodi u Centru za spavanje na Križinama.

Roditelji kod Vas često dovode djecu na operaciju tonzila, trećeg krajnika… Koliko se taj zahvat razlikuje od  zahvata koji se radio u bolnici?

– Razlika je prvenstveno u tehnici koju koristim. Kako sam već ranije kazala, ja sam međunarodni ekspert za radiofrekvencijsku kirurgiju te ove operacije obavljam koblacijom -posebnom vrstom radiovalova.

Radi se nastavcima za jednokratnu uporabu kojima vrlo niskom temperaturom  (60 – 80 stupnjeva) polagano bez sile odvajamo tkivo tonzile od okoline. Istovremeno se provodi zaustavljanje krvarenja te je gubitak krvi tijekom operacije praktički nikakav. Nakon operacije polje je potpuno beskrvno tako da nema onog pljucanja krvi u posudu nakon dolaska u sobu i dijete je zbog toga u odličnoj kondiciji nakon zahvata.

Bolnost je značajno manja, jer se u klasičnoj kirurgiji koristi elektrokoagulacija s temperaturama 600–800 stupnjeva što izaziva značajnu termičku ozljedu tkiva.

Ovo ne govorim bez argumenata jer je moja doktorska disertacija upravo dokazala da  radiofrekvencijska metoda izaziva manju postoperacijsku bol, manje krvarenje i manji upalni odgovor. Naravno, i u ovoj se kirurgiji mogu desiti klasične komplikacije kao postoperacijsko krvarenje i infekcija ukoliko pacijenti ne slijede upute koje dobiju od operatera, a to je primarno pijenje većih količina tekućine kako bi se operacijsko polje redovito ispiralo i bilo vlažno.

Ovo je zahvat koji smo počeli raditi u bolnici 2005. i eto ja ga izvodim već 15 godina.

Danas postoji trend u svijetu da se ne uklanja kompletna nepčana tonzila već samo dio koji smeta pri disanju (ako je indikacija poremećaj disanja tijekom spavanja) čime se čuva imunološki vrijedno tkivo. Ukloni se obično 2/3 ili 3/4 tkiva prilikom čega se ne ulazi u mišićni sloj oko tonzile što dodatno smanjuje bol.

Čak i kada su učestale infekcije indikacija za operaciju u Velikoj Britaniji se ne radi totalna tonzilektomija već tzv. intrakapsularna tj. near total tonzilektomija gdje se svjesno ostavlja mali sloj tonzile uz kapsulu kako bi se rizik za krvarenje i bol svelo na minimum. Jer cilj svakog dječjeg otorinolaringologa je ne samo dobro napraviti operaciju već smanjiti poslijeoperacijski morbiditet i učestalost komplikacija. Na ovaj način djeca se ranije vraćaju svojim aktivnostima, ranije počnu jesti uobičajenu hranu i rizik krvarenja je izrazito nizak. Naravno da zbog ostatnog tkiva uvijek postoji opasnost ponovnog rasta tonzile koji je prema recentnoj literaturi 5%.

Sve opcije treba objasniti roditeljima ističući prednosti i nedostatke i odluku donijeti u suglasju!

Imate li neki slučaj koji Vam je ostao posebno urezan u sjećanje (pozitivan ili negativan)?

– Slučajeva ima uistinu mnogo. Uvijek pamtim moju malu Palčicu (dijete koje je prijevremeno rođeno) i koje do 4. godine nije uspjelo pojesti ništa krute hrane, koje nije moglo noću disati zbog ogromnih tonzila i trećeg krajnika. Kako je imala samo 9,5 kg, operacija se stalno odgađala jer za tako malu tjelesnu masu tonzilektomija je kontraindicirana. Međutim znali smo da se masa povećati neće ako ne počne jesti, a jesti od tonzila ne može. Stoga smo se odlučili ipak za koblacijsku tonzilektomiju i adenotomiju jer smo znali da nema gubitka krvi, da će se brže oporaviti i sve je prošlo u najboljem redu. Počela je rasti i dobivati na težini na naše veliko zadovoljstvo!

Negativni su uvijek vezani za komplikacije, a to su krvarenja koja su kod djece tako dramatična da sekunde odlučuju. Ili recimo slučaj pokušaja suicida djevojčice od 14 godina koju smo spašavali na podu dječjeg prijema zarezivanjem grkljana (djevojčica je preživjela). Kada 15 godina dežurate barem 4 puta mjesečno možete zamisliti koliko sličnih situacija ima.

Svako operirano dijete ili odraslog pacijenta nosite sa sobom kući, razmišljate o njemu i nadate se da telefonski poziv koji stiže u 23 sata nije znak za uzbunu. Svaki taj poziv ostavlja traga na vašem srcu i duši jer odgovornost koju osjećate za nečiji život nikada ne prestaje. Na to se nikad nisam navikla – iskreno će nam za kraj našeg razgovora brižna doktorica Roje.

Ako ste neke od vlastitih problema prepoznali dok ste čitali ovaj tekst ili te probleme imaju vaši bližnji, obratite se bez straha i s potpunim povjerenjem na adresu specijalističke ordinacije za otorinilaringologiju u Splitu, Kranjčevićeva 45 i putem telefona na broj  

0913648644 ili 021 553022.

Napominjemo kako odrinacija prof.dr.sc. Željke Roje nudi sve što jedna ORL ordinacija i kirurgija glave i vrata može ponuditi: ORL pregledi odraslih i djece, fiberendoskopiju (pregled nosa, ušća sinusa, trećeg krajnika, glasnica kamericom), timpanometriju i snimanje sluha, otoneurološki pregled, operacije tumora kože i sluznica u lokalnoj anesteziji, uklanjanje benignih izraslina kože laserom, primjenu hijaluronskih filera i botoksa za ekirurško podmlađivanje, operacije tonzila i trećeg krajnika, postavljanje cjevčica u uho, operacije polipa na glasnicama, operacije „klempavih“ ušiju…

Sve informacije mogu se naći i na www.ordinacija-zeljkaroje.com ili na facebook stranici.