Podijelite
  • 758
  •  
  •  
  •  
  •  
    758
    Shares

Split ima svoje “male” velike ljude koji ga obilježavaju. Oni nisu na TV ekranima, nisu u politici, nisu vlasnici kafića, restorana i hotela. Svojom jednostavnošću uljepšavaju dan onima koji barem na trenutak “izvade” glave iz svojih mobitela, koji barem na kratko iskoče iz strke života i posla.

Jedna od takvih osoba je jedna simpatička 42-godišnja ulična glazbenica. Možda se ni po čemu bitnom ne razlikuje od ostalih uličnih svirača, no po jednome je sigurno različita. Švicarska je državljanka, došla je u Split iz jedne bogate države i jedne skladne obitelji u grad kojega je zavoljela cijelim svojim srcem.

Eto zanimljive situacije! Dok brojni autobusi puni mladih ljudi iz Hrvatske svakodnevno napuštaju domovinu u potrazi za boljim sutra, Kathrin Kopp ima samo jedan san: ostati trajno živjeti u Splitu!

– Zovem se Kathrin Kopp, imam 42 godine. U Splitu me neki zovu Kate, neki Keti, ali meni je Kate draže – kazala nam je na početku razgovora Švicarka s Dalmacijom u srcu. Kathrin je podstanarka u splitskim Škrapama.

Zanimalo nas je kako se javila njena ljubav prema Hrvatskoj i Splitu…

– U Švicarskoj sam počela studirati psihologiju. Dobila sam stipendiju i otputovala sam neko vrijeme u San Francisco u SAD. Tamo sam željela pomagati beskućnicima. Jako mi se svidjelo u tom gradu da sam čak sam poželjela živjeti u njemu. Nekako se to, ipak, izgubilo i počelo me vući da dođem u Hrvatsku.

Kada si prvi put došla u Hrvatsku?

– Baš prvi put sam bila samo tri dana i to još u vrijeme Jugoslavije. Moj prvi značajniji boravak u Hrvatskoj dogodio se 2008. godine. Došla sam na kampiranjeU Solaris kraj Šibenika na desetak dana. Toliko mi se svidjelo da sam počela učiti hrvatski jezik.

Vratila sam se s prijateljima i tetom u Hrvatsku 2009. godine. Također se radilo o kampiranju. Svi su se oni vratili nakon tjedan dana, a ja sam ostala mjesec dana, možda i duže. U Splitu sam se tada sprijateljila s prvim ljudima. Prvo sam upoznala jednu ženu koja je prosila na ulici. Spavala sam u stobrečkom šatoru. Bila sam presretna što sam u Dalmaciji, a Split i okolica su mi se posebno svidjeli. U Švicarsku sam se vraćala da nešto zaradim, a te godine vratila sam se već na jesen. Recimo da sam tada našla dečka u Stobreču. Mislili smo da će biti nešto ozbiljno, ali to se nije dogodilo. Ta ljubav je bila razlog zašto sam još češće dolazila nazad. Sada više nisam sigurna je li to bila prava ljubav, ali mi smo još prijatelji. Dobar je to čovjek, ali nije nam se posložilo.

Zaredali su Vaši dolasci u Split. Jeste li shvatili već tada da tu želite ostati živjeti?

– Naravno. Nije baš išlo u početku. Puno sam se raspitivala o svemu. Nisam željela ni boraviti ni raditi na crno. Hrvatska tada još nije bila dio EU. Govorili su mi “samo pronađite nekoga”. Kada bih dolazila zimi, nisam bila u kampu već u privatnom smještaju u Stobreču. I tamo mi je bilo lijepo. Jednom sam kampirala u petom mjesecu, ali mi se dogodilo jezero oko šatora. Na proljeće su tu jake kiše pa nije zgodno kampirati.

Vratila sam se potom u Švicarsku. Tamo mi je stvarno dobro, nije da bježim iz Švicarske. Imam sjajnu obitelj koju volim, u Švicarskoj se može lijepo zaraditi. Jednostavno nešto me vuče nazad u Hrvatsku.

Onda sam se veljači 2014. godine raspitala mogu li svirati ovdje na ulici. Dobila sam odgovor da državljanka Švicarske ima ista prava kao netko iz EU. Tri mjeseca mogu boraviti u Hrvatskoj bez dozvole. Rekli su mi i ako hoću da ostanem duže, no onda moram prijaviti privremeni boravak. Doša sam sredinom veljače 2014. Imala sam novaca samo za dva tjedna. Mislila sam, ako zaradim, moći ću duže ostati. Zaradila sam više nego sam planirala pa sam mogla sebi priuštiti ostanak.

Inače, u Banovini sam se raspitala oko sviranja na ulici. Tamo su mi rekli da to područje nije zakonski regulirano i da oni ne daju dozvole za to. Ukratko, rekli su mi da sviram dok mi netko nešto ne kaže. “Nećemo ulaziti u Vaš šeširić, samo svirajte” – kazali su mi u Banovini

Je li Vas policija ikada legitimirala ili micala s ulice?

– Policija je bila OK, uglavnom. Jednom mi je jedan policajac rekao da šešir ne smijem staviti predaleko od sebe. Ipak, policajci su uglavnom šale sa mnom. Neko vrijeme redari su me tjerali. Rekli su mi da se ne smije svirati. Onda sam se opet raspitala pa su mi ponovili da sviram.

U konačnici ste prijavili obrt?

– Da. Na “ostale zabavne djelatnosti” (smijeh). Shvatila sam da me ide, da mogu dovoljno zaraditi da mogu živjeti. To me je ponukalo da se raspitam kako da dobijem boravak. Sve uvjete sam imala; putovnicu, dokaz o osiguranju, ali problem je bio dokaz da imam od čega živjeti. Rekli su mi da je jedini način da to dobijem da prijavim obrt. To bi bio dokaz da imam neka primanja.

Otišla sam na Općinu u nadležni odjel. Savjetnik mi je odmah preporučio da mi se to neće isplatiti, da to ne radim. “Stavite samo nešto na Vaš račun i to će Vam biti dokaz” – kazao mi je. Vratila sam se u policiju. Bile su tamo dvije žene. Nekako sam im bila simpatična. Oni su mi naglasile da moram steći boravak na temelju nečega što radim. Opet sam se vratila savjetniku koji je onda rekao da će vidjeti koje su mi opcije. Tražili su mi potvrdu iz Švicarske da nisam kažnjavana. Sve sam to brzo obavila jer mi se žurilo. Nakon priložene potvrde savjetnik mi je opet naglasio da nije dobio odgovor od nadleženih službi. Neki prijatelji su mi sugerirali da obrt prijavim pod kategorijom “ostale zabavne djelatnosti”. Ali tada su mi rekli da im, osim švicarske potvrde o nekažnjavanju, moram dostaviti i potvrdu švicarske Obrtničke komore da nemam zabranu rada. Međutim u Švicarskoj ne postoji Obrtnička komora! Nazvala sam švicarski Konzulat gdje su mi rekli da to ne postoji u Švicarskoj. Pa sam tražila od Kantona potvrdu, ali to oni ne izdaju. Tražila sam barem potvrdu putem maila, ali to se na kraju nije uzimalo za službenu potvrdu. Izgledalo je u jednom trenu beznadno, ali tada sam počela tražiti detalje po internetu i shvatila da ona moja švicarska potvrda o nekažnjavanju sadrži u sebi i mnoge druge potvrde, uključujući da nisam dobila zabranu obavljanja neke djelatnosti. U Konzulatu su mi mi potvrdili to. Kada sam im konačno to u Splitu priopćila, bilo je još malo razmišljanja s njihove strane. Rekli su mi da su konačno dobili sve dokumente i informacije koje su im potrebne ali, da mi ipak ne mogu dati obrt zbog boravka. Jer imam turistiki boravak! Onda sam otišla u policiju, gdje su to opovrgnul i rekli mi da imam ispravan boravak. A isticali su mu posljednji dani do kada mogu biti u Hrvatskoj… Iako su mi u policiji rekli da mi nitko neće zamjeriti ako malo zakasnim s rokom.

“Finale” ove zavrzlame je izgledalo ovako: Na Općini su mi rekli da kroz sat vremena odem na policiju. Rekli su mi da će mi tamo dati neku potvrdu koji nikada nikome nisu dali. S tom potvrdom ću se vratiti na Općinu, dobit ću obrt, ali bez datuma početka rada. Onda s tim moram ići na policiju, tamo ću dobiti privremeni boravak. Pa ću se s tim opet vratiti na Općinu gdje ću dobiti datum početka rada (smijeh). Na kraju je stvarno tako i bilo. Tih sat vremena sam čak otišla svirati, taman mi je nedostajalo kuna za platiti sve one takse. Cijelo vrijeme ovog procesa sam se puno molila, a mislim da se molitva “isplatila” jer se tu dogodilo nekoliko čuda. Bio mi je veliki životni san ostati ovdje, zato sam ta tri mjeseca, od veljače od svibnja 2014. vrlo emotivno proživljavala. U svibnju sam konačno dobila privremeni boravak na pet godina. Sami službenici su govorili “vratit ćeš se ti u Švicarsku, neće ti se ovdje isplatiti”. Pitala sam, što ako mi se i nakon pet godina i dalje ovdje sviđa, a odgovorili su mi da onda stječem pravo na stalni boravak!

Sada su već tri godine prošle. Mislim da nisam ništa loše napravila da bi mi uskratili boravak ovdje. Samo sam se učlanila u Crometeo! (smijeh).

Kakve su reakcije ljudi na ulici dok sviraš?

– Jako dobre. Samo iznimno je bilo pokoje neugodne situacije. Primjerice, jednoj ženi je moja svirka smetala pa mi je rekla ružne riječi. Jedna mi je žena prošle jeseni rekla da prestanem raditi to što radim i da odem brati masline jer ću više zaraditi. Uglavnom, imam samo riječi hvale. Splićani su puno susretljiviji i darežljiviji od turista!

Znači, Splićani ti ostave više kuna od stranaca?

– Prošle godine sam čak imala osjećaj da mi je zimi bolje išlo nego ljeti. Ljeti je grad pun turista i Splićani daju tada manje. Valjda misle da će mi turisti tada dati. Zimi je manje ljudi, manje buke, bolje se čujem. Nisam previše glasna. Dosta Splićana me pozna. U zadnje vrijeme objavljuju moje fotografije u grupi “Split i oko Splita”. Dobra je ekipa tamo.

Nekoliko si puta spomenula svoju brigu za beskućnike i nemoćne. Od kuda dolazi ta tvoja osjetljivost prema ugroženim članovima zajednice?

– Oduvijek sam imala tu “žicu”. Međutim, u školi u Švicarskoj bila sam drugačija i doživljavala sam ono što se danas zove mobbing. Tada sam pojačano počela osjećati potrebe onih koji su najugroženiji.

Koliko vam vjera znači u životu?

– Puno, ali to je teško staviti u riječi. Uvijek sam vjerovala u Boga, ali neko vrijeme više nisam išla u crkvu. Onda sam se sama vratila. Nitko me nije prisilio na to. U Split redovito idem u crkvu. Ne uvijek na isto mjesto, ali najčešće u Gospu fatimsku na Škrapama. Sad je tamo don Ante Žderić iz Makarske.

Vjera mi daje snagu za sve i Bogu sam jako zahvalna. Imamo svoje probleme, ali uglavnom imam toliko da bude zahvalna. Ne želim nikome zlo, a ako smo vjernici onda bi trebali to i živjeti, a ne ogovarati.

Što ti se sviđa najviše kada je u pitanju splitski mentalitet?

– Ljudi su otvoreni ovdje. Prijateljski su nastrojeni. Puno se šale, ponekad na način koji mi se i ne sviđa. Ali otvorena sam da im to i kažem. Dalmatinci su srdačni i među njima se osjećam kao doma.

Kakve pjesme sviraš i pjevaš?

– Svoje!

Ti si kantautor?

– Da.

Jesi li pokušala nešto studijski snimiti?

– Da, u Švicarskoj još. No to je bio projekt iz kojega se ništa nije dogodilo. Inače, upoznala sam Tedija Spalata i s njim sam otpjevala jednu pjesmu kada je imao ponoćni koncert. Bilo je to prvo ljeto koje sam provela u Splitu. Pjesme su mi o životu, čežnji, vjeri…

Nakon svega, želiš li ostati ovdje živjeti?

– U Švicarskoj imam svoju obitelj. Mojim roditeljima se toliko sviđa ovdje u Hrvatskoj da me potpuno razumiju. Da mogu izabrati za sebe sada, ostala bih. Ne znam kako bih sada bez Splita, nakon što sam ga tako zavoljela.

Ipak, mnogi će se upitati, kako to da si Splitu dala prednost nad jednom bogatoj Švicarskoj?

– Jer novac nije najvažnija stvar na svijetu.

Spomenula si učlanjenje u Crometeo, udrugu koja okuplja entuzijaste s područja meteorologije.

– Da. Počela me jako zanimati meteorologija. Već u SAD-u sam upisala 2 semestra meteorologije. Međutim, na ljeto 2014. godine primijetila sam da u Splitu svi vole pričati o vremenu. Kako volim vrućine, uvijek sam se pitala kada će doći visoke temperature. Počela sam više to pratiti, čitati meteorološke karte. Nisam znala da ljude to toliko zanima ovdje. Možda zbog blizine mora. Na tu temu se dosta šalim s nekim ljudima. Oni znaju da ja volim nešto što drugi ovdje ne vole…

A to bi bilo?

– Jugo. Volim ga. Kada zapuše osjećam se sjajno. Tada je najljepše pliva zbog valova. Susrela sam još ljudi koji vole jugo.

Zimu ne voliš?

– Nikako.

A dalmatinska bura?

– Bura mi je zanimljiva samo kada je fenska. Ili onda kada je toliko jaka da je zanimljiva. To je ono kada je orkanska i kada stvarno u Dalmaciji postane glavni događaj dana. Hladnoća i snijeg mi ne nedostaju, toga sam imala puno u Švicarskoj. Volim tropske, tj. tople noći. To su one iznad 20 stupnjeva.

Znaju li Splićani u kakvom gradu žive?

– Želim poručiti Splićanima da ih volim. Osjećajniji su od drugih. Vidim to prema pristupu meni. Ima stranaca koji me nekada nešto daju, ali uglavnom samo prođu. Nekad malo i zaplešu. Onda priđe jedan siromašni Splićanin u udijeli mi što može. U srce me dira koliko su Splićani dobri. Netko se zaustavi, popriča sa mnom, digne me svojim optimizmom.

Jednom kada je bila baš jaka zima. Kako često sviram u prolazu kraj kazališta, zimi mi Splićani kažu: “nemoj ovdje svirati, ovdje je propuh”, ljeti mi kažu “nemoj ovdje, tu je sunce”, zapravo paze na mene i žele mi dobro. Kada je bila jedna prava zimska bura, bilo je oko 3 stupnja. Govorim sebi -idem malo svirati, izdržat ću. Iman kamen kojega stavim u šešir kada je jaka bura. Prišao mi je jedan gospodin i pita me “nećeš valjda sada ovdje svirati po ovoj zimi?”. Odgovorila sam da hoću. “Onda si to zaslužila” – rekao mi je i dao 50 kuna.

Koliko često sviraš?

– Sviram uglavnom svaki dan osim nedjelje. Ne sviram baš cijeli dan. Sviram u Marmontovoj, na Pjaci, kod kazališta. Prije sam češće bila na Rivi, ali ne sviđa mi se tamo. Kada pada kiša sviram od Zare, tamo gdje je krov. Ponekad mi po kiši ide bolje nego kada je sunce – kazala nam je Kathrin na kraju razgovora.

Katine note i osmjeh mnogima uljepšavaju dan. Hoće li se ostvariti njen san i hoće li dobiti trajno boravište u Hrvatskoj, ne znamo, ali joj to od srca želimo.


(Visited 1 times, 1 visits today)

Podijelite
  • 758
  •  
  •  
  •  
  •  
    758
    Shares