[INTERVJU] TEREZIJA KUSANOVIĆ “Nagrade nisu najvažnije, ali ih je lijepo vidjeti”

"Ne mogu reći da je jednostavno voditi vlastitu karijeru i biti docent na Akademiji. Lijepo je raditi s mladim ljudima koji su puni optimizma, želje, radosti, volje i donose takvu energiju, radost. Baš je izazov i gušt s njima raditi…"


Mislim da bi neka novinarska „pravila“ trebalo ukinuti. Sjećam se, bilo je to davno, da ne spominjem godinu, urednik rubrike Kultura u Slobodnoj bio je strog, ali i pravedan. Bez pitanja obavio sam razgovor s Gustavom Krklecom, i kažem ja uredniku: Znate, imam razgovor s Krklecom! On kaže; „Lijepo, a kojim povodom?“ Ne znam kako sam se tog trena drznuo, pa sam rekao: Pa Krklec je sam po sebi povod! I prihvatio je taj tekst.

Tako ću i sada reći ako me urednik bude pitao koji je povod razgovora s Terezijom Kusanović, reći ću mu – Ona je sama po sebi povod, a Mediterraneo project, koji će sutra biti predstavljen u Omišu više je od povoda!

Uglavnom, Terezija Kusanović, mezzosopranistica, hrvatska operna i koncertna pjevačica, prvakinja opere HNK Split i docentica solo pjevanja na Umjetničkoj akademiji u Splitu, pripremila je stvarno lijep program, i predstavit će ga u okviru 32. Omiškog ljeta na Platou iza Gradske knjižnice Omiš u 21 sat.


Mediterraneo project Terezija i prijatelji?

– To je mala grupica koji čine Zoran Velić, Ana Bubalo i Jure Šaban Stanić. Počeli smo muzicirati u vrijeme korone jer nam ja falila muzika, druženje, pa smo djelovali pod imenom Terezija i prijatelji i snimili smo Amazing grace i napravili jako lijepi spot. Međutim, mene je to previše podsjećalo na našu divu Terezu Kesoviju, pa smo onda bili Evergreen project, jer smo svirali dosta evergreena. Proširili smo repertoar i prešli na mediteranske pjesme. Imamo namjeru i proširiti projekt pa otići nešto možda i dalje. Možda ćemo u budućnosti morati mijenjati i ime. Evo za sada Mediterraneo project.



Zašto Mediterraneo? 

– Pjesme koje mi izvodimo dolaze prvenstveno iz Italije kao talijanske kancone, ima tu i flamenga, ima raznoraznih hrvatskih pjesama, songova, skladbi. Mediterraneo ide dalje, imamo puno dobrih ideja, možda će se i sastav morati proširiti.

Docentica ste solo pjevanja na Umjetničkoj akademiji u Splitu? Netko će reći, dva različita posla – scenski nastupi i pedagoški rad?

– Taj posao radim od 2007. godine, samo dvije godine nakon početka moje karijere. Došla  sam na poziv svoje profesorice, mentorice Nelli Manuilenko, koja me pozvala da vodim komornu glazbu. Kako sam svojevremeno pjevala u klapi Puntari i vodila sam jedan mali jazz kvartet Mendule, tako da sam imala dosta iskustva u tom komornom radu, i ona je to meni ponudila kao nešto što što ću ja vrlo jednostavno moći voditi uz razvoj svoje karijere.

I to je tako počelo, imali smo zajedničke projekte, radili smo puno opernih dueta, Mendelssohnovih, Schubertovih, Schumannovih. Međutim tokom vremena stvorila se potreba da dobijem svoju vlastitu klasu jer je profesorica Manuilenko imala svoju punu klasu. I tako je to počelo 2012. ili 2011. U početku sam imala krasnu generaciju od pet pjevača koji su magistrirali 2015. Među njima su se istakle Stefani Findrik iz Osijeka koja je već imala dosta uspjeha. Druga studentica je Gabriella Deglin koja sada radi u Rijeci.

Imam još studenata. Ne mogu reći da je jednostavno voditi vlastitu karijeru, koja je u jednom trenutku prešla i u međunarodnu, i istovremeno bit docent na akademiji. To je jako lijep posao, radi se s mladim ljudima koji su puni optimizma, želje, radosti, volje i donose takvu energiju da je to divota. Tako da je baš izazov i gušt s njima radit.

Zadovoljna sam, scenski rad je jedna vrsta, a rad s mladim solistima sasvim druga vrsta. Mogu reći da su komplementarni i možda sam pronašla jednu zajedničku crtu i kod jednog i drugog djelovanja.

Krivi ton ili nedostatak muzike?

Što najviše tražite od studenata?

– Da istražuju, da pronađu sami svoj glas, da ne kopiraju tuđi, da pronađu sami svoj repertoar, da im nitko niša ne nameće (uključujući i mene) i da jednostavno uživaju u glazbi. Ne mora se sve svoditi na tehniku u smislu; dobro mi je ispao ovaj ton ili mi nije dobro ispao onaj ton, ili nisam dobro podržao-podržala glas. Meni je najvažnije da oni uživaju.

Beethoven je rekao da se jedan krivi ton može oprostiti, ali nedostatak muzike se ne može oprostiti. Na tome najviše insistiram, I naravno, jako mi je važna tehnika, jer mislim da je to ono što se očekuje od nas pedagoga, da mi „opremimo“ mlade ljude tehnikom, da mogu odgovarati na potrebe teatra, orkestra, potrebe dirigenta, suradnju s kolegama. Radim s njima na ljepoti tona, volumenu tona, kad se pojave na sceni da to onda bude kompletna figura i izgled –  i ton i scensko držanje i gluma. Nastojim s njima raditi na svemu što bi se od jednog pjevača moglo tražiti. Mislim da je to do sada bilo dobro.

Verdi je nešto prirođeno

Master class. Tražili ste poduku cijelog niza pedagoga. To govori puno o Vama i o težnji kako  dosegnuti vrhove operne umjetnosti. Ali jedna me osoba posebno zanima iz tog niza: fantastična, svjetska diva Biserka Cvejić! Svi znamo po čemu ćemo je pamtiti. Po čemu Vi?

– Radila sam stvarno sa cijelim nizom pedagoga i mislim da je to užasno važno za pjevača, da ne misli da je dovoljan sam sebi. Jako je važno da čovjek napreduje i da odlazi na master classove. To je nešto što se zove friško uho. Prvi i najvažniji moj pedagog u životu je bila Nelli Manuilenko koja mi je dala prave temelje dobrog tehničkog pjevanja. A Biserka Cvejić, naša draga Jesenička, prezimenom Trgo. Našle smo puno zajedničkih tema, i bila je fantastična i ponosna što potiče iz tog kraja odmah me pitala odakle sam. Dala mi je lijepe savjete i zbilja je bila draga osoba.

Sad ću Vam postaviti jedno pitanje i staviti Vas na „sto muka“! Posebna nagrada – Voce Verdiana. Bilo je i drugih nagrada. Ali, kad  biste trebali birati (ne uloge – već skladatelje),  imate ponuđeno na stolu samo tri imena: Verdi,  Wagner, Puccini. Koga biste odabrali?

– A jojj! Nagrada je bilo dosta, neke su me mimoišle iz nekih čisto administrativnih razloga. Nagrade nisu najvažnije, ali lijepo ih vidjeti.

Kad bih mogla birati skladatelje onda bih izabrala Buseta ili bih izabrala Massneta, ali kad bi mi bili ponuđeni na stolu Verdi,Wagner, Puccini – dvoumila bih se između Wagnera i Verdija. Mislim da su to dvije strane iste medalje. Zapravo obožavam Puccinija, ali eto, on baš nije iz nekog razloga volio mezzosoprane i nije za njih puno ni pisao. Wagnera bih podjednako voljela pjevati uz Verdija. Verdi mi je nešto prirođeno, nešto što osjećam svojim. Pjevala sam Wagnera i nisam imala problema, a Puccinija uživam slušajući.

Moja reakcija na članak je...
Vau
4
Haha
1
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime