Robert Kurbaša zaslužan je što se Krešimir Mišak popeo na daske što život znače. Glavni su glumci u komediji "Pizza s Krešom", predstavi koja se dobrim dijelom dotiče teorije zavjere, međuljudskih odnosa, ovisnosti o digitalnim tehnikalijama.
Razgovarali smo s Kurbašom u Žrnovnici gdje je odrastao i gdje će se ovih dana predstava i održati.
NARUČI ULAZNICU ZA PREDSTAVU U ŽRNOVNICI 8.8.2022. U 21 SAT
Koja je tvoja omiljena teorija zavjere?
- Prvenstveno je ovo priča o međuljudskim odnosima kroz prizmu teorije zavjere. Oni su danas poremećeni na svim nivoima. Usuđujem se reći da je danas čovjek otuđen od čovjeka. Tako da sam kao glumac, kao javni djelatnik, kao čovjek koji pokušava biti umjetnik, zapravo prinuđen progovarat o tome pa i na ovaj način. I teorija zavjere me interesira kao što interesira puno ljudi. Baš iz tih razloga što je čovjek čovjeku postao vuk. Prvenstveno smo se udaljili jedni od drugih.
Kakav je Krešo (Mišak) bio učenik kada je u pitanju gluma?
- Koristim svaku priliku da ga pohvalim. Profesionalac je u svakom segmentu, u glazbi, spisateljstvu, novinarstvu. Dosljedan je bio iu glumi. Nije mu bilo lako. Ne bi mu na početku bio u njegovim cipelama jer je gluma artificijalna umjetnost. Dabi se dobila prirodnost mora se proći drvlje i draču. Krešo je kroz to prošao na jedan dobar, uspješan način i to se vidi u predstavi.
Ni Split ni Zagreb
Postao si Samoborac?
- Ima nazad tri godine. Na sv. Antu smo se uselili. To je jedno mikrookruženje koje mi odgovara jer su ljudi pitomi.
Zašto ne Zagreb?
- Za moj okus Zagreb je postao previše ljudi na malom mjestu. Sav taj asfalt, beton mi je postao nepodnošljiv. Na koncu, da bi čovjek živio u tako velikom gradu s velikom obitelji treba mu puno više novaca. Nas je petero, supruga i troje djece. Baštinimo naše obiteljske odnose u Samoboru u obiteljskoj kući koju smo izgradili nakon što smo prodali stan na Trešnjevci. U Žrnovnici smo nekoliko puta godišnje po mjesec, dva.
U Žrnovnici si odrastao.
- Kad sam išao u Drugu jezičnu gimnaziju mene su svi percepirali kao vidi onog doša sa sela. Mislio sam se u sebi, pa meni je bilo 50 puta bolje nego nekom s Brda koji je morao paziti hoće li ga pokupit neko auto. Rijeku Žrnovnicu sam pregazio od izvora do ušća ne znam koliko puta, popeo se na Mosor, Perun i Markovaču ne znam koliko puta. Imao sam pravo neopterećeno i slobodno djetinjstvo.
Bilo je i poma u vrtlu?
- Ma do jučer smo svi imali kokoše i prasce. U tom smislu to je zaista bilo selo. Jedan veliki OPG.
Površna vremena
U to vrijeme se djecu tjeralo u kuću, a sad neće da izađu vanka. Ovisnost o mobitelima, računalima postala je strašna.
- Mi to pričamo i u ovoj predstavi. Taj transhumanizam je postao jedno od najvećih opasnosti suvremenog društva. S druge strane ne možemo djecu stavit pod jedno stakleno zvono i branit im. Treba razvijati svijest i komunikaciju s njima jer to su inteligentna bića bez obzira što su mala. Ukazivati im na probleme koji donosu pretjerano korištenje digitalnih sprava.
Može li se živjeti od glume, kazališta?
- Može, ali je nazahvalno prema mladim glumcima koji tek stupaju na daske jer teško se izboriti za neko svoje mjesto pod suncem. Puno je svega, kvantitete, kvalitetnog je malo. Živimo u površnim vremenima. Naizgled je sve rečeno. Mislim da bi nama trebala jedna renesansa, jedna duhovna revolucija.
Od 2009. godine, od kad sam dao otkaz u splitskom HNK sam slobodni umjetnik. Sam, tako reći, izmišljam posao i naplaćujem ga. država mi kao slobodnom umjetniku plaća mirovinsko i zdravstveno i mirovina će od toga biti smiješna. Dotacija nema. Sad je ljezna sezona, svi žele lake note, komedije da se opuste. Ali moj habitus umjetnika nije takav. Ako neću podariti sadržaj koji će imati nekakvu poruku, što mislim da bi ovaj svijet trebao izgledati, možda zvuči narcisoidno ili kako već, ja to rađe neću radit. I klaun je umjetnost.
Za početak na izbore
Koliko ima politike u splitskoj kulturi?
- Puno. Svojevremeno sam se htio javiti na neke natječaje i kad vidiš koja je to barufa, kakvi su to odnosi i kako se dolazi do tih pozicija onda digneš ruke i kažeš sebi kao će valjda nastupit neka bolja vremena. To ne znači da se treba predavat. Svi mi direktno ili indirektno ovisimo o politici i to treba prihvatiti. Za početak treba izać na izbore jer 60 posto ih ne izlazi. Uglavnom izlaze oni koji su vezani za stranačke strukture. Izađi pa bar napiši na listiću: Je*e mi se.
Kakva je nezavisna kazališna scena? Može li se naša komparirati sa europskom?
- Ne može. Postoji udruženja Hrvatsko društvo dramskih umjetnika i Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika. Član sam u oba. Jedno te kao štiti u slučaju bolesti i dodjeljuje nagrade, a ovo drugo će ti osigurati mirovinu jednog dana. Al sve je to na nekom deklarativnom nivou, neke beneficije nemaš. Tako da slobodni umjetnici, bili oni glazbenici, slikari ili se bavili scenskom umjetnošću uglavnom životare.
Što publika može očekivati od predstave?
- Mogu sat i deset minuta jedne dobre intelektualne debate između dva prijatelja koji se nisu vidjeli dugo vremena i kroz čije živote vidimo sve probleme, rupe koje tište ovo naše suvremeno društvo. Dobit će pregršt pitanja na koja svi zajedno morano naći odgovor.
