Danas je Praznik rada, dan koji se diljem svijeta slavi kao dan radnika i borbe za radnička prava. U Hrvatskoj je zadnjih godina uglavnom obilježen štrajkovima za što postoji dobar razlog. Prema statistici HZZ-a, u 2018. godini nezaposlenost je najniža u zadnjih 14 godina, ali i dalje se radi o zabrinjavajućoj brojci od 188.044 poslovno sposobnih Hrvata, a to su tek oni zavedeni u evidenciji. Stoga ne čude prosvjedi i “žuganje” da ništa ne valja.
Mediji su puni priča o mladima koji odlaze iz Hrvatske jer tu više ne vide perspektivu, ali ima i onih koji se svim silama trude ostati, čak i kad su prilike protiv njih. Jedna od njih je naša sugovornica Anita (32) koja je, iako bi se svojom pričom trebala ponositi, odlučila ostati anonimna.
"Dok si na fakultetu sve super izgleda, ali kad počneš tražiti posao izgubi se svaka nada"
Nakon srednje škole završila je Kemijsko – tehnološki fakultet u Splitu, smjer Kemija i tehnologija mediteranskih kultura. Nije ga upisala na hir kao što to mnogi rade, razmišljala je čime se želi baviti i o mogućnosti zaposlenja nakon diplome.
Na tržište rada je krenula optimistično, poput većine mladih, ali dočekalo ju je nešto na što je fakultet nije pripremio.
– Na faksu nismo imali praksu. Imali smo samo stručnu ekskurziju, prilikom koje smo obilazili pogone Zvijezde, Francka, INA Petrokemije. Kad si tamo sve ti super izgleda i imaš taj osjećaj da si odabrao pravi fakultet, da će sve biti u redu. Ali kad sam nakon faksa krenila tražit posao, nakon nekog vremena se izgubila sva nada. Teško je danas dobiti posao, ima puno nezaposlenih i u mojoj struci. Kad vidiš koliko se ljudi prijavi na svaki natječaj, teško je biti optimističan.
U današnje vrijeme se često mladima predbacuje da ne žele raditi. Ali često je slučaj upravo suprotan. Naša sugovornica je bila spremna raditi, pa makar i besplatno.
– U Splitu ima nekoliko tvornica i nekoliko manjih pogona. Svi koji imaju bilo kakvu proizvodnju moraju imati kemijsko tehnološkog inženjera. Prijavila sam se na sve. U jednoj tvornici sam čak želila volontirati, međutim, nisu me prihvatili. Rekli su mi da nisu u mogućnosti mene kao diplomiranog inženjera primiti kao volontera. Da nisam završila faks, da sam student, onda ne bi bilo probema. Prijavljivala sam se i na poslove u Zagrebu, ali teško je kad nisi u tim krugovima.
Tek polovica diplomiranih inženjera iz njene generacije radi, a samo nekoliko ih je našlo posao u struci.
– S moje godine ih je pola nezaposleno, a dio ih radi. Nisu svi u struci, jedna kolegica se zaposlila kao prodavačica u tgovini odjećom. Ona je odradila stručno osposobljavanje na Higijenskom zavodu, a sad radi kao prodavačica. Jedna prijateljica se prebacila na faks u Zagreb. Završila ga je i radi u struci, ali sve je to riješila preko veze. Puno njih za koje znam su se zaposlili preko veze, ima ih tek nekoliko koji su bili dosta uporni, pa su našli posao i bez veze.
"Na stručnom osposobljavanju diplomirani ekonomisti uče slagati kuverte"
Naša sugovornica je, shvaćajući da diploma nije dovoljna i da bez praktičnog znanja neće postići ništa, razmotrila sve opcije.
– Kako nisam imala radnog iskustva, mogla sam ići na stručno osposobljavanje godinu dana. Razmišljala sam, sad ću tu godinu dana raditi, što ne garantira da će me ostaviti. U većini slučajeva te nakon tih godinu dana škartaju. Radila bi za, onda je bilo 1600 kuna. Stekneš neko iskustvo, ali koliko bi ti to dalje pomoglo u pronalaženju posla nisam sigurna. Znam i sama ljude koji svašta rade na stručnom i to nema veze sa strukom. Znam za slučaj gdje su na stručno tražili osobu koja će raditi pomoćne poslove, slagati papire, kuvertirati ih i slično. Znači diplomirani ekonomist će učiti slagati kuverte.
Nakon nekoliko godina nerviranja, bezbroj prijava na natječaje i šetanja od razgovora do razgovora, Anita, koja je cijelo to vrijeme i radila u jednoj trgovini, odlučila je odustati. Ali ne od posla, već od svoje diplome za koju je pet godina mukotrpno radila.
– Nakon svega, odlučila sam uplatiti tečaj. Razmišljala sam šta bi mi drugo bilo zanimljivo raditi, di ima posla, a da mi je ok i tako upisala knjigovodstvo. Tečaj je trajao šest mjeseci, ali i nakon toga je bilo teško naći servis u kojem možeš steći praksu. Da nisam imala vezu, odnosno preporuku, ne bi bi bila sad tu di jesam. Tu sam tri mjeseca radila besplatno, učila, a onda tri mjeseca na pola radnog vremena uz plaću. Direktor tog servisa preporučio me u tvrtku u kojoj trenutno radim. Sad već dvije godine radim knjigovodstvo u administrativnoj upravi tvrtke.
Na novom poslu je zadovoljna, a što se tiče fakulteta, novca i vremena uloženog u diplomu, nerado razmišlja o tome.
– Uopće više ne mislim o faksu i koliko sam toga uložila jer da mislim, prolupala bih. Sad da sam se nešto razočarala i nisam. Možda sam se mogla više truditi, to sam prihvatila, tako je kako je i idem dalje. Ovdje gdje sad radim mi je skroz dobro. Koliko god zvučalo dosadno, stvarno se svašta nauči, pogotovo jer sam ja u proizvodnji, a to je ajmo reći najteži oblik knjigovodstva. Još ne radim potpuno samostalno i to mi je izazov.
"Danas mi je žao ljudi koji se trude naći posao u struci"
Za sve one koji se još uvijek trude naći svoje mjesto na tržištu rada ima samo riječi podrške.
– Danas mi je žao ljudi koji se baš trude naći posao u struci. Ali treba bit uporan. Znam ljude kojima je trajalo godinama, to je teško, ta faza pronalaženja posla. Više izgubiš svaku nadu, depresivan si, lud, ali ako se trudiš, nađeš ga. Možeš tražit posao u struci i dok radiš nešto drugo. To nije uvijek zgodno, jer ne možeš ni uzeti slobodno na jednom poslu da bi išao na razgovore za drugi, al tko želi snađe se nekako.
Anita je svijetli primjer, jer unatoč svemu nije odustala, ali njena priča je tek jedna u nizu. Realnost je to današnjeg vremena o kojoj se nedovoljno govori. Puno češće se okreće glava i krivi mlade da ne žele raditi. Rad i trud da bi uspio u životu se podrazumijeva, ali borba protiv vjetrenjača zvanih hrvatsko tržište rada je nešto što mnoge mlade tjera na odlazak preko granice.
Praznik rada je pravo vrijeme da se toga sjetimo, jer prava radnika nisu nešto za što su se borili neki tamo ljudi prije više od 100 godina. Prava ljudi na rad i radna prava su nešto što je zajamčeno svakom Hrvatu Ustavom Republike Hrvatske.
