Da mi je neko prije četrdeset i više godina rekao da će onaj lik, oni roker V.I.S. Alkari postati veliko ime klapskog svijeta smatrao bi da je to dobra zafrkancija. Ili da će taj isti lik, bivši nogometaš sinjskog Junaka postati autoritet u tom svijetu klapa. Broj jedan!
A još mi je u ušima ona njegova sjajna izvedba Sultans of swing!
Ali, nećemo ovom prigodom o rokerskim vremenima već ćemo posvetiti malo prostora klapskom svijetu u kojemu je sultan Mojimir Čačija.
- Ja sam već početkom 70-ih godina svirao i pjevao s našom grupom Alkari. To je bila ona rana faza mladosti kad smo se svi bavili Beatlesima, Rolling Stonesima. Svirali smo svugdi, naravno i u Sinju, tri godine u Zagrebu na plesnjacima. U toj je grupi bio i Dražen Žanko, kasnije popularni i poznati pjevač pop glazbe. Imali smo tu nekakvu privilegiju što su nam sinjski mecena Vuković dobio neke iznose na LOTU u Njemačkoj pa nam je kupio nekke dobre instrumente, tako da smo već ranih sedamdesetih imali gibsone, fendere i hammonde. To nitko nije imao, osim Saše Lukića koji je u ono vrijeme imao vrhunsku opremu. Eto toliko o tom glazbenom periodu, kad si već spomenuo.
A morao sam spomenuti pola stoljeća tvog djelovanja u glazbi i četrdeset godina klape Sinj koju vodiš?
Klapska pjesma se mora širiti
- Klapa Sinj…Osnovani smo 1982. i mi smo jednu dobru klapsku dionicu pošteno odradili, s dosta uspjeha, nagrada i posebno bih istaknuo dosta poštivanja tradicionalne dalmatinske pjesme. Mislim da je to važno u ovom trenutku naglasiti, jer polako se klape udaljuju od samoga izvora, a čuvanje te izvorne dalmatinske klapske pisme je jedini pravi način da se ona i ubuduće održi. Nekad klapa može pjevat dobro, nekad malo bolje, nekad najbolje, ali najbitnije je da klapa traje. To je pravi način za prenošenje pjesme s generacije na generaciju. Zato se nadam da će ove naše smotre koje su u Dalmaciji i ti naši festivali uvelike doprinijeti upravo održanju i očuvanju izvorne dalmatinske klapske pisme. To su i smotre na kojima se i pjevaju pjesme. Samo, imam jedan dodatak – ne možemo ostati samo na izvornoj klapskoj pjesmi. Moramo nju širiti.
Kako, i na koji način?
- Ljubo Stipišić nam je pravi pokazatelj da je jedna Dalmatina trajala deset godina, trajala je dvadeset, trideset - a trajat će i sto godina. Jer ta kvaliteta je nadišla ovu jednostavnu harmonizaciju i melodiju izvorne klapske pjesme. Onda su mladi autori poput mene, posegnuli za takvim uzorima kao što je Stipišić. Neko više, neko s manje uspjeha, ali bitno je naglasiti da se ta pjesma razvija, da ide dalje. Ona je sve zahtjevnija i zahtjevnija ali je na tragu i po uzoru na dalmatinsku pjesmu.
O joj, Vlaju moj i Ferata
E sad bih ja postavio jedno pitanje koje je možda samo po sebi apsurdno i oni koji me dobro poznaju reći će da nešto sa mnom nije u redu. Slušam Mojimire razne klape, imaju svoje voditelje koji od njih traže savršenstvo. Interpretaciju kao da se radi o nekoj ozbiljnoj opernoj dionici, ariji. Je li ta težnja, taj imperativ savršenstva baš toliko inzistirajući obzirom da je klapa jedna družina koja treba (što je moguće bolje i ljepše) protumačiti neku emociju?
- Po meni je potrebno zato što su nekad klape pjevale u kaletama, konobama, bez snimača, bez medija… Međutim kad klapa dođe u medij, ona se mora pokazati da ipak zaslužuje biti u tom mediju. Medij će to prenijeti ako je to dobro. Ako samo spontano i onako kako mi kažemo ofrlje izvode, medij to neće prihvatiti, neće se snimiti CD ili DVD ili tako nešto. Ne možeš doći u Omiš ako nisi spreman. Dakle, izvorna pjesma se može pjevati na pučki način (ono što smo prije imali) i na neki savršeniji koje današnje vrijeme traži.
Opet bih se vratio na klapu Sinj, ali iz jednog drugog ugla. Splićani, ali ne samo Splićani, po toom nekom našem mentalitetu, kako su oni prihvatili klapu Sinj? Znaš ono…Pa di će Vlaji pitat klapsku pismu?
- Pitanje je dobro i na mjestu. Nas su upozorili kad smo išli na prvi festival u Omiš. Naše prvo pojavljivanje u Omišu je nama donijelo tri nagrade, ali su nas upozorili ljudi iz glazbene struke… Ako vi želite doći u Omiš morate zablistati i biti za koplje iznad ovih klapa. Jer nas se doživljava kao one s kopna, a klape s mora su zauzele neki položaj. Mi smo bili iznenađenje i zablistali smo.
Ja uvijek kao jedan dobar primjer uzimam Dražena Žanka. Došao je na Festival zabavne glazbe Split, i nakon svih onih poznatih pisama Pismo čali, Zvona moga grada i sličnih, on dođe i piva Oj,joj Vlaju moj! Meni je to bilo simpa, tim prije što je imao elegantnu odoru u po sinjskome kroju. Kao da je s pravom želio reći: Imamo i mi svoju pismu!
- Ja ću još proširiti tu tvoju priču. Tamo negdje 1975. godine na Splitski Festival pojavila se pisma mog brata koja se zvala Ferata. Ona je na isti način izvedena s odorama sinjskim, momačkim i dobila je prvu nagradu publike u konkurenciji u kojoj je bio jedan Galeb. To je bio početak ovoga melosa koji dolazi iza gore –iz Zagore. I slažem se da treba dolaziti sa skladbama svog podneblja. Nije lijepo kad recimo klapa Maslina pjeva pjesmu Da te mogu pismom zvati i onda sad cila Dalmacija piva tu pjesmu. Donesi ti i nešto svoje, to je bitno.
Mi smo učili od klape Trogir, oni su nam bili uzor, Coce kao prvi glas. I mi smo dosta pjevali izvorne trogirske i splitske napjeve. Ali, kad smo osjetili da mi možemo nešto svoje donijeti, onda smo okrenuli ploču, počeli smo pisati i izvoditi naše pjesme. Savjetujem i drugim klapama da to i oni rade.
Samo malo smo se dotaknuli pitanja klapskih smotra. Ima ih stvarno puno. Što se na tim smotrama želi dokazati, pokazati? Možda evo nam stiže nova mladost, ili su te smotre možda neki pokazatelj jesmo li na dobrom putu da se održi taj klapski poj i što nam je raditi da se ta višestoljetna tradicija nastavi?
- Opet dobro, vrlo dobro pitanje. Smotre su potrebne klapama. A capella
pjevačke skupine, one nemaju svjetske pozornice, oni imaju smotre da bi pokazali ono šta znaju i da se tu druže. Neko će svoga sina uključiti u klapu tako se tradicija nastavlja. Tako je i u drugim zemljama. I u našem folkloru kad pogledamo, kako će se folklorno društvo nastaviti ako neće netko svog sina uključiti u društvo. Tako i klape nastupaju po smotrama i njihovi sinovi gledaju i polako se uključuju u te tradicijske skupine. Mislim da će se ta naša tradicijska staza još dugo, dugo zadržati. A i kad dođemo u pozne godine, mi se opet vraćamo. Mi smo obišli svjetske pozornice ali polako se vraćamo u svoja staništa.
Polako ćemo se opet uključiti u ta mjesna slavlja, crkovna i svjetovna, pjevat ćemo na pučki način kako su pjevali naši stari. Nećemo imati snage za neko savršenstvo. Gledaj, moj rad se temelji na uzorima jednog Stipišića, Fia, Buble, Magdića… To su ljudi koji su pokupili i prikupili najviše notnog materijala i zapisivali naše stare kazivače po otocima i po Zagori. Ja sam od njih učio i naučio da to treba njegovati. To je pravi i jedini način da se ta naša pjesma plasira. Možda nekad i do svijeta!
