Neka velika imena već pri samom spomenu izazivaju divljenje.
-Evo, primjerice - kad se izgovori ime slavnoga talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija, pred vama se u isti tren pojavi veliko poštovanje, nižu se monumentalne glazbene slike ravne piramidama. Veliki zlatni oltar satkan od najljepšeg biserja. Sve ono što je Verdi ostavio nije samo puka glazbena ostavština prošlosti već slatka svečanost čovječanstvu koje se mora znati nositi s ljepotom, znajući da će velikog maga operne umjetnosti biti teško dosegnuti.
Kako li je tek s tumačenjem složenih likova iz njegovih opera, to pitanje postavili smo solistu, baritonu splitske Opere Marku Lasiću, koji je nedavno briljirao kaoGiorgio Germont u Verdijevoj operi La Traviata, i to pred zahtjevnoj splitskoj publici.
Premda intervju kao novinarska forma ima svoje okvire, zanimali su me i oni, naoko nebitni detalji, jednostavna priča u kojoj ćemo upoznati Germonta od malih nogu pa do velikog trona.
Kad se rodila ljubav prema glazbi, prema pjevanju?
- Moje djetinjstvo je tipična splitska priča o odrastanju u Velom Varošu osamdesetih godina, u malom dvoru u Smojinoj ulici.
- Majka i njena obitelj su svi od reda jako muzikalni i imaju veliku ljubav prema glazbi, pa sam od malih nogu bio okružen lijepim pjevanjem i dobrim glasovima. Očito su tu ljubav prenijeli na mene vrlo brzo, jer sam kao mali dječak na nedjeljnim misama u crkvi Sv. Križa na sav glas pjevao liturgijske pjesme, zbog čega me časna sestra ubrzo uvela u dječji crkveni zbor. Međutim, nisam se dugo zadržao jer je u osnovnoj školi vladalo nepisano pravilo da je pjevanje za cure, a za dječake – nogomet. Stoga su balun, franje i jurnjave biciklom u Smojinoj, Križevoj, Senjskoj i po Marjanu boje mog djetinjstva.
- Iako sam na vani bio obično živahno i razigrano dijete, glazba je ipak u toj osnovnoškolskoj dobi našla način da izađe iz mene. Često sam istraživao zvukove, poredao bih lonce i kutije i bubnjao po njima proučavajući njihov različiti zvuk. Zato su mi roditelji poklonili sintesajzer, a kad su vidjeli koliko dugo sviram svaki dan, poslali su me u jedne časne sestre na satove. Posebna je anegdota vezana uz začetak ljubavi prema klasičnoj glazbi. Nakon jednog sata glazbenog na kojem je učiteljica pustila Mozartovu skladbu, po povratku doma sam od mame tražio da odemo kupiti kazetu s njegovom glazbom. Udovoljila mi je, a prodavač je u nevjerici rekao da to djeca baš i ne traže često. Nakon toga su slijedile nove kazete koje sam rado preslušavao, a sjećam da sam na odmorima 'zavijao' o Sole mio. Ipak, dječja igra i neke nove preokupacije su prevladale, a snovi da postanem nogometaš Hajduka postali glavni cilj, kao i većini dječaka te dobi. Tako je tu negdje moj glazbeni put stao, i to sve do moje sedamnaeste godine.
Slučajna prekretnica
Taman kad počinje raditi kemija?
- Ima kemija neke veze ali ne ona nakoju aludirate. Pohađao sam klasičnu gimnaziju, a tadašnja profesorica iz kemije, koja je jako voljela kazalište, vodila je učenike na predstave. Tako sam i ja imao učeničku pretplatu i redovito pohađao balete, dramu i operu.
- Najviše su mi se sviđali zborski ulomci jer je mom mladenačkom uhu to zvučalo najmonumentalnije, a i jako me privlačilo višeglasje. A onda se, u mom trećem srednje, školom proširila vijest da školski zbor ide na put u Prag i da traže muške glasove. Na nagovor prijatelja sam se prijavio, ali isključivo zbog putovanja, koje je na kraju bilo otkazano. Međutim, u međuvremenu sam se zaljubio u te zvukove i u harmoniju koja se stvarala. Volio sam biti dio toga, pa sam nakon srednje ostao i u zboru Floridus. U toj fazi nisam niti pomišljao da ću se ikada približiti kazalištu, a ljudi koji su tamo pjevali su mi zvučali jako veličanstveno i nedostižno. Uživali smo, pjevali, putovali, a slušali su se Gunsi i klape. I to je zapravo priča kako je glazba na razne načine 'izlazila' iz mene, što se posebno pokazalo u mojim dvadesetima, kada sam uz studij ekonomije jako aktivno djelovao na klapskoj sceni. Prvo sam bio član klape Cambi, a daljni sam put nastavio s klapom Šufit.
- Obzirom da je tempo rada bio brz i jako ozbiljan, osjetio sam potrebu za vokalnom higijenom. Iz tog sam razloga krenuo pohađati privatne satove pjevanja, koji su mi promijenili pogled na pjevanje i osvijestili neke nove
Svi putovi su vodili ka kazalištu?
- Nakon što sam se zaposlio u kazališnom zboru, konstantan boravak u umjetničkim krugovima dao mi je svojevrstan pogled iz blizine, i bilo mi je jasno da se želim graditi u smjeru opernog solista. To sam na kraju i ostvario, ali uz jako puno truda, odricanja i svakodnevnog dugogodišnjeg rada na sebi, koji se i dalje nastavlja. Naravno, teško bi u tome uspio bez podrške matičnog kazališta u Splitu, gdje sam redovito dobivao prilike, od malih, preko srednjih, pa do velikih uloga koje su me postepeno gradile i zahvaljujući kojima sam mogao napredovati i rasti. Ponosno mogu reći da sam dijete splitskog teatra!
Napredak je bio očit, ali pred splitskom publikom pjevati u Traviati! Pretpostavljam da nije bilo lako?
- Ne kaže se slučajno da je doma najteže! Na neki način zaista tako jest. Mnogi vas ljudi poznaju još od vaših samih početaka i skloni su zadržavati sjećanja prve impresije, koliko god ona davna bila. Stoga vi nerijetko morate ne samo ispuniti, nego nadići očekivanja da biste mogli postići pozitivan dojam i zadovoljiti kriterije. Međutim, upravo je ta činjenica jedan dodatni motiv koji vas obvezuje na rad i također gura naprijed.
- U splitskom teatru postoji jako duga tradicija izvođenja Verdijevih djela i splitska je publika izuzetno dobro upućena u sadržaj koji im vi kao izvođač prezentirate. To se posebno odnosi na poznatije opere kao što je i Traviata, čije pojedine dijelove poznaju gotovo svi. Zbog toga nastup pred tako educiranom publikom uistinu obvezuje umjetnika da pruži svoj maksimum. Osobno smatram da u svakoj idućoj izvedbi moram pronaći prostor za napredak u tom verdijanskom izričaju, ali kad vas splitska publika na kraju predstave nagradi onako veličanstvenim aplauzom, mislim da se čovjek može nadati da je na dobrom putu.
Publika je rekla svoje. Kakve su reakcije kolega i prijatelja?
- Od kolega i prijatelja sam na ovom projektu dobio jako pozitivne reakcije, s posebnim naglaskom na emocionalno i pjevačko utjelovljenje lika Germonta. Vjerujem da je tome tako jer osjećam da sam se s ovim likom sjedinio u mnogim apektima. Negativne komentare za sada nisam dobio, što ne znači da ih nema. Svakako smatram da je i konstruktivna kritika nešto na čemu bi umjetnik trebao biti zahvalan jer se u njoj često nalaze smjernice za daljnji napredak.
U kojoj ulozi bi se još željeli dokazati i pokazati?
- Upravo je Germont bio uloga koju sam dugo vremena priželjkivao i sada mi se ostvarila. Ono što u skorijoj budućnosti priželjkujem je jedna, ne toliko velika, ali meni jako draga uloga, Silvio u operi Pagliacci. Grofa Lunu u Trubaduru i Renata u Krabuljnom plesu sam već otpjevao, ali jako se veselim repriznim izvedbama istih- kaže nekadašnji dječak iz Velog Varoša koji je volio balun i franje, a u ulozi Germonta dokazao i pokazao umijeće vrhunskogopernog interpreta od kojeg očekujemo još puno vrhunskih interpretacija dostojnih operne scene
