U nepreglednom nizu skladatelja i „skladatelja“ , jedno me ime privlači sa svojim prekrasnim autentičnim mediteranskim rukopisom. Ali, kako to već u životu biva, život takve vrsne pisce skriva.
Idemo malo do Korčule, do Vela Luke, do jedinstvene vale, izvorišta talenta; od pjevačica i pjevača, od klapskih družina, instrumentalista… I kadbilo, padne mi na pamet ime Maria Prižmića. Iz više razloga! Ponajprije radi njegovih ljudskih i onih glazbenih atributa. A čini mi se da to ide jedno s drugim. Ili bi trebalo ići? Mario je dobri glazbeni duh podneblja korčulanskoga. I premda dijelimo isti zavičaj, pisac ovih redaka kao „stranac“, jako dobro zna da pod tim nebom nevoljko ističu svoje. Zato sam nakanio istaknuti Maria, ne kao otkriće već kao umjetnika koji zaslužuje bilješku. I radi broja skladbi za koje mnogi ne znaju tko je autor; Od „Probudi me jutrim“, „Nevoja“ i niza drugih koje na poseban način (samo njemu svojstvenom) oslikava tu darovanu ljepotu.
-Ljubav prema glazbi sam otkrio još u osnovnoj školi kad sam imao 11 godina i kad mi je sad već pokojni učitelj, Perica Mirošević, ponudio da sviram gitaru u školskom orkestru. To je bilo moje prvo vatreno krštenje s električnom gitarom koju nisam imao već sam je posudio. Znam samo da je tu večer, a čini mi se da je bio dan škole i svečana akademija, tri puta nestalo struje. I kad je konačno zastor počeo da se otvara i orkestar u potpunosti spreman, meni je pukla četvrta žica od gitare i pokojni učitelj je rekao potiho “Što će se još dogodit večeras“ ?
Pa mislim da je to bio dobar početak, naznaka onoga što će se dogoditi?
-Ja sam dakle prvi javni nastup u životu izveo s puknutom žicom i raštimanom gitarom ali sam uspio odsvirat sve. Ne pamtim da sam se ikad u životu tako osjećao, bilo me strah a istodobno ponosan. Plakao sam nakon tog nastupa.
Pa uvijek se plače nakon rođenja! Idemo od prve gitare koja radost stvara?
-Sjećam se da mi je otac kupio prvu gitaru u muzičkoj nakladi u Splitu. Musima Deluxe 25, neobično kvalitetna DDR (Istočna Njemačka ) gitara, imitacija nekog Fendera ili tko znam čega, ali je bila toliko lijepa i imala najljepši miris koji sam do tada osjetio a to je miris nove gitare da sam ja nju cijelo vrijeme na trajektu od Splita do Vele Luke pokazivao ljudima jer mi se činilo da sam dobio najveću vrijednost na svijetu. Od tada do danas prošlo je 40 godina da sam s glazbom vezan na svaki mogući način. Glazbu doživljavam kao predmet obožavanja, kao religiju ali ne svaku vrstu glazbe.Vrlo sam oprezan u tome i ne dozvoljavam da mi moje viđenje i poimanje glazbe kreira svakodnevna jeftinosročena hiper produkcija. „Slušam glazbu s oprezom.“
Najveći „krivac“ zašto je gitara stigla u moje ruke je bio moj otac. Imao je neku akustičnu gitaru i znao odsvirati 3 akorda a meni se to činilo kao simfonija i od tada sam vezan za taj prekrasni instrument. Htio sam svirati taj instrument toliko jako da sam to mogao vizualizirati. Zamišljao sam sebe kao svirača gitare po cijele dane. Jedan moj susjed istog imena kao i ja, Mario Mirošević je imao jednu prekrasnu jazz gitaru koja je zamislite, radila preko pojačala i tu sam prvi put čuo kako zvuči električna gitara. Kad sam nakon nekoliko godina prvi put vidio kako svira neki band ili tada kako su se zvali Vis …. nisam se mogao odlijepiti od gitare.
Tada su u mom mjestu bili aktualni Vis Amfore i Vis Galeb. Oba sastava su bila kvalitetna s odličnim glazbenicima i vokalistima. Jedan izuzetan pjevač Petar Barčot više nije s nama ali znam sigurno da ću cijeli život pamtiti njegove interpretacije Indexa i Bijelog Dugmeta. U tom bandu je svirao gitaru i Vinko Barčot, danas najpoznatiji kao sladatelj koji je odavno izašao iz okvira Vele Luke a opet je dušom ostao tu. Vinko je imao crni Gibson Les Paul, prekrasnu gitaru i kad sam ga gledao znao sam namještati prste tako da zapamtim koje akorde je hvatao i onda bi ja doma to pokušavao napravit. U Vis Galeb je gitaru svirao danas kantautor Eli Žuvela, koji je imao ogromni utjecaj na moje sviranje jer sam puno naučio samo gledajući kako svira a kasnije smo i skupa svirali u raznim skupinama. Njegov pristup sviranju gitare je bio izuzetan i dan danas pamtim kako je znao na Fenderu odsvirat Sultane od Straitsa.
To su dakle ljudi koji su me trasirali a kad sam počeo „skidat“ Mark Knopflera otkrio sam da je on jedina religija koju prakticiram i kojoj se klanjam. Moj život je prožet utjecajem Mark Knopflera bilo da se radi o gitari ili životnoj filozofiji.
Pričaj mi Mario kako je započelo tvoje skladateljsko djelovanje, na kojemu ti iskreno čestitam. Valjda nisi opet plakao?
-Hvala vam. Ne nisam plakao već tajio. Oduvijek sam što se tiče glazbe bio samozatajan tako da sam prve skladateljske uratke napravio 1997. u strogoj tajnosti i za to je znalo samo par ljudi. Trebalo mi je par mjeseci da se nakon toga odlučim te pjesme pustiti na lokalni radio. I danas sam takav. Nisam se promijenio po tom pitanju. 2002. sam prilikom jedne svirke na Lastovu u trajektu na povratku u Velu Luku skicirao pjesmu Probudi me jutrom. Isti dan sam zvao prijatelja Vanja Žuvelu da to malo uobličimo tekstualno i nastala je verzija pjesme koja se i dan danas sluša. Naravno ja sam i prije objavljivanja pjesme čekao 2 godine i zvao Harija Rončevića koji mi je najdraži kantautor u HR da posluša i da probamo snimit duet. Toliko o tome. Kasnije sam puno pisao za djecu i imao prekrasnu suradnju sa svojim kvartetom Portun a posebno sam ponosan na suradnju s pokojnim maestrom Đelom Jusićem s kojim sam napravio više od 30 pjesama za festival djeteta Dubrovačko neretvanske županije.
Prvi nastup kao „pjevač“ sam imao 1982. na Prvom glasu Vele Luke. Svirale su Vis Amfore kao grupa koja je pratila djecu izvođače. Bio je s njima i Janes Vlašić danas voditelj klapa tko zna gdje sve. Ja naravno nisam uopće došao pjevati nego samo gledati gitaru Vinka Barčota a Janes je to primjetio i nasmijao se. Nisam prošao a Janes mi to i dan danas spomene po dobru. Nisam se nikad smatrao pjevačem. Mogu pjevati neke rock izvođače i autore koji mi „leže“ ali univerzalno dobro pjevanje me ne zanima. Nisam u prvom planu.
Vela Luka, znam da ne prihvaća svoje, ali ni druge. To je moj sud, moje viđenje. A tvoje po tom pitanju?
-Vela Luka, hm. Samo jedan rečenica : nikad me Vela Luka neće voljeti kao što ja volim nju.
Oliver i ona noćna fantazija od pjesme na groblju, kad cijela Luka svijetli i pjeva njegove pjesme a ti i tvoja mala družina ispred groba?
-Teško o Oliveru. Pusto i tužno. Ja i moj kvartet Portun smo bili jako bliski s njegovim pokojnim bratom Aljošom, nešto manje s Oliverom jer su s Oliverom bliski svi, a onda je nepotrebno isiticat da si bio blizak s njim. Kad smo išli pjevat po noći bez igdje ikoga na njihov obiteljski grob svi smo plakali da je i nebo to čulo.
Samo toliko o tome.
Pjesma o damižani, rekao si mi jednom da je to tvoje sjećanje naa djetinjstvo?
-Damižana je istiniti događaj iz mog djetinjstva. Maška, praća i damižana koja nije pukla ali je bila opasno načeta i to je to. Teške emocije su u toj pjesmi. Možda ona zvuči čudno ali je ona dio mog života. Ja sam obožavao mog pokojnog didu i njemu sam posvetio Damižanu i Težaka, dvije pjesme koje su meni najdraže.
I za kraj, znam da se ne može živjeti od glazbe, pogotovo na otoku?
-Najmanje živim od pjesme. Radio sam u raznim tvrtkama u turizmu i bavim se poljoprivredom. Imam OPG s maslinama i zahvalan sam Bogu što mi je to pokojni Dida omogućio. Obožavam maslinu.
Namjeravam napraviti nešto što bi objedinilo moju glazbu i OPG.
Vrlo skoro se bude čulo.
Ako želiš (ako?) daj mi svoj sud o glazbi kakva je danas općenito?
-Glazba danas? Vrlo oprezno slušam što mi se servira a ono što me lomi ne ulazi u moju dušu. Ne slušam laku glazbu, ne mogu to apsorbirat. Jako cijenim Gibonnija u svim fazama pogotovo Z'naab, Nisi više moja bol, Onako od oka, Udica. Hari Rončevića u svemu, Goran Bare u svemu, a od dalmatinskih Dalmatino i klapu Rišpet i mog prijatelja Ivu Amulića. Isprika svima koje nisam spomenuo.
