Puna ljubavi prema zdravom i aktivnom načinu života već cijelo desetljeće trenira vježbače i putem društvenih mreža širi zaraznu ovisnost o kvalitetnom treningu. Njezino ime postalo je sinonimom za spas svim ženama koje se nakon poroda bore s problemom dijastaze trbušnih mišića. Značajan problem o kojem se malo zna, a još manje govori.
Specijalizirala je načine za postizanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva koji vježbačima doprinose održavanju motivacije i elana za redovnim aktivnostima, bilo da se radi o dobivanju snage, izdržljivosti ili poboljšanju izgleda.
Diana Hajdo je rukovoditeljica u Rafineriji nafte Rijeka, a poslije 19 sati nalazi se u ulozi trenerice fitnessa. U poslovnom životu se može sjediti na dvije stolice ako vam je srce podjednako na obje strane i ako ste spremni žrtvovati puno slobodnog vremena- kaže Diana.
Prenošenje ljubavi prema vježbanju je prava strast. Trening liječi od stresa. Trening svakoga puni pozitivnom energijom i zaista nikada nitko sa treninga ne odlazi u lošem raspoloženju. Cilj joj je inspirirati druge da se trude ostati zdravi, snažni i u dobroj formi. Zdravlje i fitness idu ruku pod ruku, a znače puno više od dobrog izgleda u kupaćem kostimu. U vlastitom tijelu putujemo kroz život, pa neka to putovanje bude u snažnom i samopouzdanom, a ne krhkom i slabom tijelu!
Što je dijastaza?
Dijastaza mišića rektusa ili dijastaza trbušnih mišića je povećani razmak između ravnih trbušnih mišića do kojeg dolazi zbog rastezanja vezivnog tkiva trbušnog zida pod utjecajem hormona i povećanog tlaka na trbušni zid.
Zašto se ta važna tema tek od nedavno komuniciraju, a problemi žena s dijastazom su skoro pa masovni?
Zaista smatram da je razlog u neznanju i što ne postoji dovoljna svijest o potrebi za rehabilitacijom nakon jednog tako značajnog događaja kao što je trudnoća i porod. Navedena problematika je u zoni kojom se niti jedna struka ne bavi detaljno. Premda dijastazu imaju ponekada i muškarci i djeca, najviše ipak muči mame nakon poroda budući da svaka terminska trudnoća završava sa dijastazom. I radi se o normalnoj, prirodnoj pojavi jer beba raste u trbuhu i sve se širi da se omogući rast. Međutim, u velikom broju slučajeva se nakon trudnoće ne vrati sve na “svoje mjesto”, tijelo drugačije funkcionira i raste potreba za osvještavanjem dubokih mišića trupa koji su prestali raditi svoj posao.
Žene nakon 6 tjedana poslije poroda idu na pregled koji je čisto ginekološki (i to je u redu) i žene smatraju da je to sve što je važno. Kada netko slomi ruku ili nogu, ide na fizikalnu terapiju, a kada žena rodi dijete, čeka se da se sve riješi samo od sebe. A kada mama ne može potrčati za djetetom zbog inkontinencije, na to se gleda kao normalno jer je to toliko učestalo nakon poroda. A nije normalno i ima lijeka!
Kada sam prije 5 godina, za vrijeme svoje prve trudnoće trenirajući snagu primijetila da tijekom zadnjeg tromjesečja ne mogu upotrebljavati duboke mišića trupa kako sam navikla i kada sam počela istraživati što se anatomski događa kao adaptacija na ubrzani rast bebe u trbuhu, na hrvatskom jeziku nije bilo spomena navedene problematike. Da je postojalo dovoljno znanja o toj temi, ne bi joj se morala toliko detaljno posvetiti. Tada sam shvatila da živimo u zaista površnom svijetu gdje se sve vrti oko vanjštine, svi samo pitaju koliko ste kilograma u trudnoći dobili i koliko ste se brzo „vratili“ na staru kilažu, kao da je to najvažnije.
Na svojoj Fb stranici, ali i u grupi Kutak za mame by Diana Hajdo imate niz savjeta i preporuka te video zapisa na koji način obaviti samopregled, no zanima nas u kojem trenutku je idealno napraviti tu preliminarnu dijagnostiku?
Iz znatiželje se može napraviti odmah nakon poroda, ali treba imati na umu da tijelo prolazi kroz spontani oporavak mjesecima pa ima smisla provjeru napraviti nakon 2 do 3 mjeseca.
Je li dijastaza problem koji je moguće sanirati?
Ne predstavljaju sve dijastaze rektusa problem, nije nužno „zatvoriti“ razmak da se spriječe problemi do kojih dolazi uslijed prisutne dijastaze. Dijastaza predstavlja problem kada je opna između mišića labava, a dijastaza, tj. razmak između mišića dubok. Tada se usmjeravamo na stvaranje tenzije trbušne stijenke koja osigurava funkcionalnost trupa. Zadnjih godina kroz iskustvo rada sa tisuće žena naišla sam na svega par slučajeva gdje je situacija takva da se ne može popraviti vježbanjem jer je opna toliko rastegnuta, da je izgubljena elastičnost i ne može se postići tenzija koja osigurava da se pravilno prenose sile i raspoređuje tlak unutar abdomena. Na taj način se smanjuje opterećenje na leđa, zdjelične mišiće i trbušnu stijenku.
Postoji li prevencija za nastanak dijastaze, odnosno možemo li mi na neki način utjecati na to hoće li doći do dijastaze ili ne?
Tijekom trudnoće se sve širi i do dijastaze rektusa dolazi zbog prilagodbe na rast trbušnog sadržaja. Ne može se spriječiti, sasvim normalna pojava. Moja mama je rodila nas četiri sestre i nema dijastazu niti nekakve znakove disfunkcije mišića zdjeličnoga dna. S druge strane, svakodnevno radim sa ženama koje su rodile jednom i imaju jako puno povezanih tegoba nakon trudnoće i poroda. Kada pričamo o tome hoće li dijastaza ostati prisutna i mjesecima nakon poroda, onda ulogu igraju brojni faktori. Genetika sigurno ima utjecaja, ali i veličina bebe, građa žene. Međutim, možemo i sa svojim ponašanjem i aktivnostima tijekom i nakon trudnoće popraviti ili pogoršati situaciju. Kod svih aktivnosti tijekom trudnoće kod kojih trbuh poprima konusni oblik treba napraviti modifikaciju pokreta. Primjerice, ustajanje iz ležećeg položaja ili dubokog kauča treba biti na bok i uz paženje na disanje. Treba izbjegavati držanje daha pri aktivnostima, nije dobro tiskati pri velikoj nuždi i sl. Kada je u pitanju postura, korisno je održavati neutralnu kralježnicu i rebra iznad zdjelice. Važno je vježbati, jačati glutealnu regiju jer snažna stražnjica pomaže održavanju dobre posture uslijed rastućeg trbuha. Korisne su vježbe mobilnosti kukova i torakalne kralježnice kako bi se pod težinom rastućih grudi držali što neutralnije.
Već od drugog tromjesečja savjetujem vježbanje dijafragmalnog disanja kojima se osvještavaju mišići trupa i zdjeličnoga dna i time je povezano ne samo aktiviranje spomenutih mišića već i prijeko potrebno opuštanje. Iz vlastitoga iskustva mogu reći da je kod žena koje se bave sportom ili fitnessom napet trbušni zid više otegotna nego olakotna okolnost tijekom trudnoće. Potrebno je naučiti držati opuštenim navedene mišiće, a aktivirati ih prilikom aktivnosti u kojima je njihova aktivacija neophodna poput situacija kada dižemo nešto teško, kada se ustajemo iz dubokog naslonjača i sl.
Što biste istaknuli kao najvažniji korak u liječenju dijastaze?
Najvažniji korak u rehabilitaciji je učenje dijafragmalnog disanja u kojem se pri udahu dijafragma spušta prema dolje, rebra se šire bočno i prema leđima, cijeli abdomen se širi prema vani, mišići zdjeličnoga dna se opuštaju. Pri izdahu se mišići zdjeličnoga dna aktiviraju, trbuh aktivira, rebra se vraćaju i dijafragma se povlači prema gore.
Postoji li nešto: pokret, težina, vježba koje se apsolutno ne smije izvoditi ako je dijastaza prisutna?
Netko može imati funkcionalnu dijastazu s kojom uspješno regulira intraabdominalni tlak pri izvođenju pokreta dok netko drugi stavlja tlak na oslabljenu opnu i zdjelično dno. Ne možemo govoriti o aktivnostima koje se apsolutno ne smiju izvoditi već svaku osobu treba promatrati individualno. I namjerno sam rekla osobu, a ne dijastazu jer dijastaza nije problem trbuha već cijelog tijela. Sve je povezano. Primjerice, ja sam sa prisutnom dijastazom već nakon dva mjeseca od poroda mogla držati izdržaj u plank položaju dok će neki proći duži put da mogu na siguran način izvoditi takve vježbe. Ponekada čak sve vježbe koje su najčešće problematične da bi bile prve s kojima bi se krenulo mogu biti one koje su rehabilitacijske, ako je došao trenutak da je osoba spremna za njih. Često puta, kada kažem disanje i rehabilitacija, žene pomisle na vježbe u ležećem položaju i ništa drugo, a istina je da se takvim vježbama samo pripremaju temelji za dalje i da su rehabilitacijske vježbe čak i teške vježbe snage kada je osoba spremna da ih radi na siguran način.
Ono što mi pada na pamet kao beskorisno da se izvodi u fazi rehabilitacije jesu skokovi, jumping jackovi, visoki skipovi i sl.
Pomogli ste mnogim ženama u borbi s ovim problemom, što je prva stvar koju im kažete kada tek krenu u borbu?
Obično imam potrebu objasniti da je tijelo majke kroz mjesece trudnoće i nošenja dodatnog tereta u trbuhu promijenilo način funkcioniranja i da treba vratiti funkcionalnost onim strukturama koje su je izgubile. Na taj način se vraćamo omiljenim aktivnostima na siguran način. I pri tome nije važna samo prisutnost dijastaze već i funkcionalnost druge muskulature tijela poput primjerice mišića zdjeličnoga dna. Bez obzira postoji li prisutna disfunkcionalnost, svaka mama koja je rodila i bez obzira kada je rodila treba neku vrstu oporavka. Ponekada problemi mogu nastati kasnije. Nerijetko žene nemaju nakon poroda problema koliko ih razviju tijekom narednih mjeseci ili godina, pa čujemo za operacije prolapsa organa, kila/hernija, inkontinenciju, bolove u leđima i druge tegobe koje mogu biti povezane sa trudnoćom i porodom. A sve se to možda moglo spriječiti.
