Kad je prije dvadesetak godina prešavši iz OK Marjan u OK Mladost iz Kaštel Lukšića započeo graditi ozbiljniju karijeru, Igor Omrčen nije ni sanjao da će s Talijanima osvajati trofeje, biti najbolji strijelac Europske odbojkaške lige i to dva puta, u Japanu igrati godinama i ostaviti dubok trag. Prošle se godine vratio kući i odbojci rekao – hvala i zbogom. A onda je zazvonio telefon, predsjednik OK Split i njegov prijatelj Andrija Polić želio ga je vratiti na parket. Igor je malo odvagnuo, osluhnuo događaju li se u klubu pozitivne promjene i rekao sudbonosno – DA!
- To je bilo na pola prošle sezone, nakon 8 odigranih kola. Već sam se oprostio od aktivnog igranja, ali kažem sebi - zašto ne. Još mogu skočit, a i kao trener mogu pomoć. Vidio sam da se splitska odbojka može dignuti na veću razinu. Kad sam došao naša momčad je nanizala 15 pobjeda zaredom. Tad sam vidio da se dižemo. Igrali smo polufinale Kupa i ispali od Murse.
Krajem rujna ove godine kao 39-godišnjak Igor je okončao igračku karijeru. U Japanu je proveo sedam godina, u dresu kluba Toyoda Gosei Trefuerza završio, barem se tako činilo, svoj posao. U oproštajnoj utakmici s druge je strane stajao njegov prvi japanski klub, JT Thunders.
Igore, 40 godina nosiš na leđima, možeš li još igrati dobru odbojku?
- Još mogu. Imam volju, imamo dobru ekipu, možemo biti među 4 u Superligi. Zagrebačka i Kaštelanska Mladost, Mursa i mi. To je po meni udarni kvartet.
Kakva vam je momčad?
- Ekipu treniramo trener Fabijan Ćosić i ja. Pojačanje friško nam je Marko Ličina iz Karlovca koji je došao iz Rijeke a igra na poziciji tehničara. Ostatak ekipe su svi momci iz Splita i Kaštela. Vridni su, dobro rade.
Score u ovom prvenstvu je više nego dobar, dvije pobjede i poraz.
- Tako je. Sad slijedi Sisak. Jednu smo utakmicu preskočili, razlozi su poznati... Opet Covid.
Problem danas su treninzi za mlade.
- I to veliki. Imamo 20 djece a nemamo di trenirat. Ali zato planiramo napravit dvoranu za odbojku na Brdima. Da nije ove nevolje već bi je i završili. Jer ako imaš dobru bazu onda imaš i budućnost.
Proveo si 7 godina u Japanu, ne u Tibetu ha ha?
- Prva godina mi je bila Tibet. Vukao sam ozljedu leđa, jedva se ujutro diga iz kreveta. Mislija san, moran pod nož, ovo je zadnja sezona. Ali puno vježbe, dobar fizioterapeut i upornost vrtatili su me u dobru formu.
Kako je bilo igrati i živjeti u zemlji izlazećeg sunca?
- Najprije vrijeme prilagodbe je važno. Tamo svi drugačije razmišljaju nego mi, ili u Italiji gdje sam igrao. Ljudi su jako ljubazni, susretljivi, prijateljski raspoloženi i ugodni. Tamo se sve zna, sve je posloženo ali kad prvi put dođeš u dućan, ti nemaš pojma šta kupuješ. A oni ne znaju objasnit. Ali Japanci izuzetno cijene čovjeka u tebi, tvoju osobnost, obiteljski život, pristup radu u obavezama. Tamo te policajac zaustavi, nakloni do poda i ispričava se što ti oduzima vrijeme. Na kraju te i ne kazni...
Sve si ugovore pošteno odradio za razliku od mnogih koji su htjeli na brzinu pokupit neku lovu.
- Da sam htio još igrat tri sezone, ne bi bilo problema. Ali bilo je dosta. Ajmo doma, kažem Ani.
Supruga Ana (ex Grčić) igrala je rukomet, davno i prestala a u braku s Igorom bila pravi oslonac za odraditi jednu veliku karijeru. Italija, pa Hiroshima i Nagoa. Imaju dvoje djece, Tara ima 9, Leni 2 godine.
- Obitelj je moja najvažnija karijera, a supruga Ana kapetanica naše obitelji. Kao sportašica znala je biti podrška kad je najviše trebalo - kaže Igor, 208 cm visoki odbojkaš koji je i sada lider na terenu. Moćna pojava atlete s epitetom najboljeg hrvatskog odbojkaša.
