Za ovaj tmurni prvi dan jeseni donosimo vam jedan slučajni intervju iz kafića, koji se nedavno otvorio na mjestu bivše slastičarnice Hajduk, negdje na granici Bola i Plokita.
Ukoliko ste se ponadali kako je ovo još jedan od plaćenih oglasa kojim poneki ugostitelji Splićane uvjeravaju kako bi bilo dobro, da iskarikiramo, na vrhu zvonika splitske prvostolnice postaviti bar četiri ugostiteljska stola, budite slobodni "odskrolati" dalje.
Glavni lik ove priče je Damir Malčak Šoda, koji je, namjesto da susjedima s raskrižja mirnih splitskih četvrti podari još jedan odušak (jer fumara nema) iz neadekvatne kuhinje, odlučio otvoriti kvartovsku kafanu u kojoj će se potruditi znati ime svakog svog gosta. Dakako, tipično splitski, franšizu "Kafiću u zdravlje" nije platio, tako da je svoj objekt nazvao po obližnjem stablu - "Marun".
U razgovoru s njim najmanje je bilo riječi o njegovoj kafani, a više smo pričali o tome kako se Šoda našao i snašao u ugostiteljstvu i kako je imao sreće da zanat ispeče u tri kultna splitska bastiona ugostiteljstva; Malom princu, Na Kantunu i Basketu.
Zašto ugostiteljstvo, zašto nisi zidar, pekar, ribar ili nešto treće?
- A zbog Malog princa. Prvo misto di san krenija radit bija je kafić kojega se mlađe generacije neće sitit. Mali princ je bila alternativna kafana koju su držali prvo Cike, pa Pope i na kraju Robi. Starije generacije će se sitit klavira, onih lipih reljefa... To je bilo misto di bi svak ko bi se uputija iz kuće sija u svoj avion i kad bi proša vrata, pritvorija bi se u lika iz knjige, svak je igra neku drugu ulogu u toj knjizi i svi su tu knjigu činili zanimljivon. To je bija mali, ali veliki kafić, šteta šta je zatvorija. Dolazija je razni profil gostiju, uglavnon su svi bili dekintirani, ali sad takvih mista u gradu više nemaš. Eto, tu san se zakačija na ugostiteljstvo i onda san kasnije radija u Kantuna i na kraju, prije nego san otvorija svoje, u Basketa.
Nakon Princa u Nene (Na kantunu)?
- Je, nisan se puno maka, par ulica dalje, u Dominisovu. U Princa san bija ispomoć, uskaka bi kad bi tribalo, a u Kantuna mi je bija pravi posal. U Nene san bija 4 i po godine, i bi bija još ali san radija samo popodnevne smjene i to me satralo. Dogovorija san se s Nenon da ću ić ća i otiša san u Basketa. Neno je pravi ugostitelj staroga kova, u njega san naučija posal i posta rutiner.
Moja ekipa te pamti ka' uvik mrzvoljnog, simpatičnog, s čudnim izgovorom slova R... Nisi ima dlake na jeziku. Ti i Frana ste bili ubojiti tandem, on uvik nasmijan i otvoren za zaje*anciju, a ti musav i do grla zakopčan za izvuć rič iz tebe...
- Je, da ti kažen pošteno ta priča je prolazila, sićaš se da je bilo studentica i školarki na lopate. Doduše, tad san bija nešto mlađi i 30 kila lakši... Ja san se drža one Fifine, "dobra spiza, al loša usluga" (smijeh). Al šalu na stranu, tada je Kantun radija punon paron, bilo je svita, uvik se tražila katriga više. Iz tih dana mi je i prijatelj Andrejko koji je isto uskaka Neni dok je studira. On je sad vanka, u Emiratima uči Arape strogoći ka profesor tjelesnog. Da ti buden pošten on mi je uskočija financijski jer ovu priču ne bi moga sam izgurat.
Nakon Kantuna u Basketa...
- Je, tamo san bija u Tomislava Gracina, ugostitelja i glazbenika. Svi znaju šta Basket znači Splitu i Splićanima. Generacije novinara su se tamo odgojile. Bija je kultno misto i Gracin ga je ponovo diga iz pepela. Organizirali smo kviz, animirali publiku i stvorili jedan dobar đir. Tako da san uz sve skupa, prije nego san otvorija svoje, više od deset godina peka zanat. Ja nisan iz one priče da će mi starci istrest 50 iljada nečega i pokrenit biznis. Dite san Siromašne, radnička klasa. Mogu ti sad pričat one priče o odrastanju, praćkama, balunu na male branke... Uglavnon, radija san naporno da bi doša do ovoga da otvorin nešto svoje, niko mi nije ništa poklonija i servira na gotovo...
Šta je reć da si odlučija otvoriti svoje i kako baš ovde?
- A slučajno mi je upalo, radija san subotu popodne, jednu od rijetkih. U Basketa san u šest godina možda tri subote popodne. I ništa, otiša san pojest sladoled i gazda slastičarne mi govori da ne može više, da će poć u Njemačku i da iznajmljuje prostor. Ja mu govorin, aj daj mi da prispavan, nazvat ću te sutra možda bi ja pokuša. I eto, tako san se upustija u to da sam sebi isplaćujen plaću. Nisan ima para za sve to pa san nazva Andrejka i zamolija ga za prijateljsku pomoć.
Ovo ću objavit na dan kad se zatvara Kantun, tako da će se ovaj razgovor poklopit s fešton zatvaranja doli u Nene? Postoji li šansa da ovo bude slična priča onoj doli? Oću li imat smisla upalit vespu i dolipit do ovde za popit kavu?
- A znan, strašno mi je žaj šta je proda i šta ide ća. Isto ka i Mali princ, ta mista su uspomene i puno više od običnih mista di ideš posrkat kavu. Tu se ljudi osjećaju ka u dnevnon boravku. Meni je Neno radija na otvaranju, to je bija dogovor kad otvorin nešto svoje da će on prvi dan odradit bez da uzme lipe. Kad dođeš ovde vidiš da dosta toga podsjeća na Kantuna, masu toga san pokupija i naučija od Nene. Jedino san ja napravija velebni kondut, tamo se svit uvik žalija da je tisno i da se nema komoda. Zato, kome god u mene pripne, moć će se ka čovik olakšat. Napravija san kondut nauštrb uslužnog prostora (smijeh).
Bilo je govora da ćeš napravit ljuljačke i mali dio za dicu kad roditelji dođu na kavu.
- Ma gledaj, uredija san zelenilo okolo, zalivan sve svojon vodon. Oću da je lipo. U dogovoru sa susidima bi napravija mali dio za dicu, ne bi tija ništa bez da njih pitan. Ja nisan "friteza ugostitelj". Ovo nije rađeno za potribe turizma, pa da brzo dignen neku lovu. Napravija san kafić po miri čovika, sve kako bi ja volija da ka gost iman. Ide zima, provat ću nešto napravit sa štekaton da je ljudima toplije.
Ma čekaj, znači nećeš ni muziku do 2 ujutro držat? Ovo je znači kafić za umirovljenike?
- Te stvari nisu za zajebanciju, ja ne mogu zarađivat nauštrb stanara. Nije kafić za umirovljenike nego za normalne koji poštuju i znaju splitski đir. Nema buke, nema opijanja do ujutro. Dobija san dozvolu za kafić, a ne za diskoteku. Nije me briga kako drugi posluju, ja mislin da ću i ovako moć sebi i radniku isplatit plaću. Čitan po novinama ove sponzorirane članke, to je meni sve smišno, ili imaš ili nemaš uvjete za radit i šta je najvažnije ili znaš ili ne znaš radit. Te šta plaćaju članke i predstavljaju se ka predstavnici ugostitelja je ne svaćan puno ozbiljno.
Sad kad si otvorija temu, ideš li u centar, na šta ti sve to liči?
- A šta ću reć, izgleda loše, grad se pritvorija u jedan veliki restoran s lošon ponudon. Ja to, za razliku od tebe, ne bi zva više centron. To je centar za turiste, mi domaći se ne spuštamo ispod Općine ako nemamo baš dobar razlog za poć doli. Ja ću ovde gurat drugi đir, koji se doli izgubija. Slušat će se rock, blues, reggae, gledat Hajduk, sve ono šta si moga doli u Kantuna. Grad izumire u centru šta ne znači da grad više ne postoji i da se svi moramo okrenit turistima. Ja san iz ovoga kvarta, meni je smišno kad vi Getani sad plačete, a svi ste se prodali za taj šugavi dinar. Meni je to jasno, naša starina je atraktivna i ne možeš pobić od toga da će stranci nahrlit još i više. Al ovoga betona ka šta je ovde imaš svugdi na svitu i onda je red da bar to sačuvamo za sebe.
Slažen se. Jesi li za sada zadovoljan?
- Ma jesan, tek dva miseca radin, dolaze ljudi iz kvarta, iz Basketa, iz Nene, moji poznanici. Brzo se đir raširi. Ne mislin da ću se obogatit al da ću moć pristojno živit, mislin da oću. Dolazi zima, moran sredit baštu. Znaš da san dugo radija na ovome. Znaš kako s nama ide kad nešto renoviraš, jedan moment mi se došlo za obisit. Pogotovo kad je doša taj birokratski dio prid otvaranje, al sad je gotovo i guštan u svakon momentu. Ako me ikad ovaj osjećaj pusti prominit ću zanimanje.
Ja nisan bija na otvaranje, rekli su mi da je bilo krcato svita. Idemo li skupa na zatvaranje?
- Ma je, stvarno je bilo super, zna san odma da san napravija pravu stvar, lokacija je dobra, blizu je najbolji pazarić u gradu. Ja ne znan ko normalan više ide na pazar u grad. Da vidiš koja gužva bude ujutro na pazaru ovde, mislin da je ovaj pazar prišiša onaj glavni u centru. Blizu je Dom mladeži, Fina... Kad san zaključa taj prvi dan, samo san sija i vrtija film od razgovora s gazdon prostora pa do prve kave i pive šta san izbacija iz šanka. Tako je vjerojatno bilo i Neni, je*i ga, on je svojih 15 godina odradija, mene čeka dug put za dostić njega. Ako me pitaš oću li ić na zatvaranje doli, oću. Al da mi se to fešta i nije baš.
A moj Šoda, tako je to, postali smo ka naši susidi, počeli smo slavit izgubljene bitke... Daj reci mi nešto za kraj.
- Aj ovako, bacit ću bubu, postoji mogućnost jednog ugostiteljskog transfera. Znaš da je Neno sad u Splitu tražena roba. Da ugostitelji imaju cijenu ka nogometaši na Transfermarketu on bi bija cjenovno na razini Rebića. Ja ću dat sve da ga doveden u svoje redove. Eto, toliko za kraj.