Krešimir Mišak na mini je turneji. Ne kao predavač već kao glumac u komediji inspiriranoj legendarnim američkim filmom s početka 80-ih godina prošlog stoljeća "Moja večera s Andreom" čija je premijera bila u Forumu, dvorani zagrebačkog Studentskog centra. Na mini turneji s predstavom "Pizza s Krešom" našao se Omiš, Solin i Žrnovnica. Bila je to prilika koja se ne propušta.
NARUČI ULAZNICU ZA PREDSTAVU U ŽRNOVNICI 8.8.2022. U 21 SAT
Kako je došlo do suradnje Robertom Kurbašom?
- Svatko ima svoju priču. Moj doživljaj je bio takav da me nazvao Robert kojeg ja nisam poznavao. Bilo je to u studenom prošle godine. Kao ima neku ideju. Našali smo se u kafiću i predložio mi je kazališnu predstavu što je meni bilo krajnje neočekivano jer nisam slovio kao glumac. Talent za to nula. Ne mogu ni plesati u javnosti. U isto vrijeme to mi je bilo zanimljivo jer kad ti dođe tako nešto dramatično i odstupa od svega uobičajenog onda ne znaš kud će te sve to odvesti. I evo ga. Uz Roberta sam prošao tri mjeseca ubrzani tečaj glume. Šta bi bilo da sam rekao ne? Jednostavno sam vidio da čovjek zna što priča. Ne moram to znat, moram samo pratit pa onda šta bude. U siječnju se pojavio tekstom prilagođen po filmu Večer s Andreom. Radio sam malo vježbe u garaži, kod nekog doma i onda su se stvari počele događati neslućenom brzinom. I brod je porinut.
Fenomenalni alat mozak
Koliko ti je trebalo vremena za naučiti tekst?
- Imamo fenomenalni alat za učenje. On se zove mozak i radi na užasno jednostavan način. Samo trebaš dovoljno puta ponovit. Dao sam si tri, četri dana, odlomak po odlomak. Samo se moraš opustit i ponavljat. To je cijela razlika između Joa Satrianija i mene. On je ponavljao, ja nisam.
I inače nastupaš u javnosti bez straha, ali ovo je nova uloga. Kako si se osjećao?
- S jedne strane mi je bilo lakše jer kad imam predavanja nemam nikakav pripremljeni tekst. Predavanje izmišljam na licu mjesta. Ovdje mi je bila olakotna okolnost što je bilo unaprijed definirano što moraš proći, što napraviti. Ali ono što nije bila olakotna okolnost je što još uvijek nisam uspio probiti onu granicu opuštanja. Još uvijek moram fejkati. S druge strane gluma mi je zanimljivija jer je nekakav drugi vid psihodelije, kad se u predstavi pitaš tko sam ja, tko je taj čovjek... Sve u svemu jako zanimljivo.
I nema ono kao s bendom. Prvo doneseš pojačalo, pa tonska proba, na svirci se uznojiš i odneseš pojačalo zmazanih ruku u ponoć. Kao glumac dođeš u 7 ili 8 sati. U 9 i 15 predstava gotova, ruke u džep i doviđenja.
Novinar Krešimir Mišak je i glazbenik, osnivač si benda Hakuna Matata.
- Bend Hakuna Matata postoji ima već sad 20 godina i snimio je pet ploča. Nije nastao iz vakuma. Neka davno bili su Fantomi, pa Fantomi 2 i Građani. I onda su Hakuna Matati počeli snimati svoje ploče. Bili su specifični po tome što sam u njima počeo pjevat. Tu je slična situacija kao s glumom. Svi su smatrali i znali da ja ne znam pjevati. I onda krene evolucija po albumima. Svaki od njih je priča za sebe. Uvijek nešto savladavaš. Jednom aranžman, drugi put produkciju, jednom kompliciraš, drugi put pojednostavljuješ. A sad sam počeo raditi i solo svirke, finger fitness stil.
Bandovi bez hitova
Nisi u glazbeni vodama iz komercijalnih razloga.
- Kad sam imao 17 godina i kao Fantomi bili mikrozvijezde, zovu te cure i traže autograme, tada sam mislio kako je fenomenalna ideja da postanem profesionalni glazbenik i tulum do kraja života. Danas znam da uopće nije tako. Ne bih volio da mi se život svede na pusta putovanja od mjesta do mjesta. Glazba mi se previše sviđa da bi mi bila posao.
Kako komentiraš hrvatsku estradnu, glazbenu scenu. Kuda nas to vodi?
- Kolekcionar sam ploča, historiograf rocka, da tako kažem. Nisam sklon popovanju u kojem se uvijek određuje šta je dobro, a šta loše pa kao upireš prstom u nešto. Tako su 70-tih upirali prstom u Abbu, ap evo im ga sad na. Za progresivni rock nije nitko ni čuo, a Abbu svi slušaju jer je vrhunski napravljeno. Mislim da za hrvatsku glazbu i općenito glazbu nije problem komercijala ili prevladavanje trasha. Dvije su ključne stvari. Prvo su formatirane radio stanice. One su ubile glazbu u potpunosti. Imaju 200 pjesama koje stalno vrte, odrede 6, 7 stvari koji će biti hitovi, a mladim bendovima se kaže: pa ako će te biti poznati bit će te i vi kod nas. Al kako će bit poznati ako ne mogu ići na radio?! Drugi veći problem je što je nestalo homogenih scena zbog jedne, rekao bih, fragmentacije koja je nastala zbog interneta. Ti danas imaš bendove koji imaju svoje fanove i oni misle da su u oblaku, a da nitko od njih nije producirao hit.
Nekad su rock bandovi producirali hitove. Takvi bandovi 90-tih i danas su popularni. Prije par desetljeća Jugoton je na prvih 20 mjesta po prodaji imao narodnjake, po 400.00 prodanih ploča, a rock je bio iza s najviše 50.000 ploča. Uvijek je ta priča bila ista. Zašto bi ljudima glazba uopće morala biti važna? Zašto bi mjerili glazbu po kvaliteti? Svak će naći što ga zanima.
Omekšavanje granica
Dvadeset godina imaš emisiju na HTVU-u Na rubu znanosti. Jesi li zamišljao da će to tako trajati?
- Počeo sam emisiju Na rubu znanosti raditi s idejom da bude jedna četri. Ponedjeljkom je jedna bila o znanosti, druga o društvenim znanostima, treća o etici, a četvrta kao o rubu znanosti. Radio sam u dječjem obrazovnom programu Hrvatskog radija i to mi je bio više kao izlet. Uredniku Domagoju Buriću sam rekao da imam samo deset tema: NLO, kriptologija, parapsihologija, opći potop... dosta za jednu godinu. A onda je krenuka svaka dva tjedna, pa svaki tjedan pa sam primjenio pravilo kad ostaneš bez inspiracije promijenit perspektivu. Počeo sam omekšavati granice, stavljat futurizam, duhovnost, razrađivati teme poput NLO-a.
Radiš na televiziji koja slovi kad je u pitanju znanost ipak kontrolirani medij. Tvoji alternativni pogledi na mnoge teme kose se s mainstream pravcima. Je li dolazilo do problema kod izbora tema?
- Ne. Ali kad se to tako kaže to tako i izgleda. To prati jedan organski razvoj. Često su teme koje su sad aktualne u emisiji pojavile kad za njih još nitko nije ni čuo. Nisu se činile jako kontroverzne, samo nešto novo. Druga je stvar što sada svijet neminovno hrlja u smjeru na rubu znanosti. To nisam ja kriv. Svijet se tako formirao. Kad se čovjek počne baviti rubno znanstveno graničnim područjima iz tjedna u tjedan kao ja, i prije sam se time bavio interesno, onda se postavi jedno pitanje. Kako je moguće da na svijetu ima toliko misterija, kako bi izgledao jedan svijet kad bi se te sve misterije objedinile u jednu priču? To ti se pitanje nametne. Tu imaš teme koje su jako tvrde i znanstveno dokazane. Recimo fenomeni svijesti parapsihologije. Paparapsihološki fenomeni su dokazani s najjačom statističkom značajnošću u povijesti znanosti. Jačom od one s kojom se lijekovi stavljaju na tržište. A opet ih se smtara nekakvom pseudoznanošću mada su se isključivo doktori znanosti pa na više, bavili parapsihologijom.
Paradigma prirode svijeta
Vjeruješ li u znanstvene metode?
- Znanstvene metode imaju svoj doseg, a on je sljedeći: Postoje stvari koje se mogu ponoviti i tu je ona neprikosnovena. Dokažeš činjenicu i to je tako. Postoje stvari koje se ne događaju, ali postoje i stvari koje se događaju ponekad, a to ne znači da se ne događaju. To je teže napasti, a još veći problem je što suvremena znanstvena paradigma, ne znanstvena metoda koja se bavi fenomenologijom i na taj način vidi uzročno posljedični slijed nego se radi o paradigmi prirode svijeta, a ona uopće ne uračunava subjektivna iskustva. A subjektivna iskustva nisu mjerljiva. Znači, pričamo o eventualnom drugom tipu znanosti koji nije "na metar" što bi se reklo. Svi ljudi koji su se time bavili došli su do istog zaključka. Psihijatar John Mack, dobitnik Pulitzerove sa Harvdarda, rekao da naša paradigma ne može objasniti otmice. Nizozemski profesor Pin vam Lommel, koji je istraživao iskustva bliske smrti, rekao je prije 15 godina da dok ne uključimo subjektivna iskustva u paradigmu dalje ne možemo. Drugim riječima, zato i je znanost prilično otuđena od čovjeka jer ona gleda mehaničke procese, a u stvari ne daje odgovor ni na jedno pitanje života. A bitno pitanje života ne možeš odgovoriti tom metodom jer je ono kao subjektivno.
Valja razmisliti o ovome. Nama su rekli da je svijet stvaran, a da je naš doživljaj nestvaran. Kad se udariš u palac doživljaj je prilično stvaran. I ova predstava granično dodiruje te teme, maendrira između njih i baš je u duhu vremena. U duhu vremena kojeg mnogi još nisu ni primijetili. Ni duh vremena nije stvar statistike.
U naše živote na velika vrata ušla je tehnologija. Što će za čovječanstvo ona značiti za 50 godina?
- Tu se sad nameće samo jedno pitanje. Je li taj razvoj tehnologije spontan, izraz logičnih društvenih procesa ili možda dirigirani proces upravo s namjerom da rastoči čovjeka u jednom divovskom tehnološkom kolektivističkom entitetu vođenom umjetnom inteligencijom. A da to nije nikakva znanstvena fantastika potvrđuju citati svih vrhunskih i svjetskih znanstvenika gdje lijepo u svim njihovim deklaracijama i idejama stoji kako im je cilj stvoriti elektronsku kolektivnu svijest. Pitam se samo, što će biti neuroni te svijesti.
Jakost vala totalitarizma
Može li se pojedinac oduprijeti dirigiranom svijetu?
- Kad krene totalitarizam, kad je u zamahu, čovjek mu se ne može oduprijeti. Val je jednostavno prejak. Ali svaki totalitarizam u sebi nosi klicu samouništenja. Jedino što čovjek može u tim ključnim trenucima, zamislimo Njemačku 1935. godine, uklonit se u stranu, sačuvati riječ i misao, osigurati egzistenciju ako može, i pričekati vremena kad će to sjeme opet proklijati. Danas se ljudi jednostavno moraju nanovo izmisliti. Do sad nisu razmišljali da li se druženje podrazumijeva, da li se podrazumijeva da je rajčica nstala u vrtu, a svinjski but na svinji, da li se išta od toga uopće podrazumijeva. drugim riječima, moraju aktivno postati ljudi. A to mogu jer uz ovaj tehnološki razvoj postoji još jedan razvoj koji se ne reklamira. A to je razvoj u smjeru slobodnih samodostatnih zajednica. To je razvoj u smjeru komunikacijsko vibracijske paradigme. Znači, neuroplastičnost mozga koja pokazuje da ti misliš o nematerijalnom umu i oblikuješ svoj mozak. Placebo. Epigenetika. Shvaćanje na staničnoj razini gdje vidiš da prema svojim uvjerenjima mozak šalje upute stanicama. I odjednom vidiš da se bitna zbivanja događaju u nematerijalnom polju, u umu i da nije mozak taj koji proizvodi misli. Jer od 60-tih je poznato da kad čovjek napravi pokret, tek kad ga je napravio pali se u mozgu centar za pokret. Od kuda je onda stigla odluka? Dakle, svi podaci oko nas uopće nisu skriveni. Skriveni su samo velom jedne paradigme, umjetnim zidom definirano što je kao stvarno, što je kao nestvarno. A to se mora pod hitno promijeniti jer je očigledno da ono što je stvarno i nije baš stvarno, a ovo što je nestvarno i te kako ima veze s tvojim životom.
Je si li teoretičar zavjere?
- Da. To nije izraz kojeg sam izmislio, ja ga samo koristim. Ljudi često puta ne razumiju značenje riječi. Danas postoje dva imena za istu stvar. Jedan je pojam buđenje svijesti, a drugi pojam je terija urote. Ta dva pojma opisuju u potpunosti istu elementarnu stvar, a to je da su točkice spojene. Dakle, ništa spektakularno ni prosvijetljujuće. Drugim riječima kad kažeš buđenje svijesti, to znači da vidiš da su stvari spojene koje do sada nisi vidio. To je pozitivan izraz. A kad to isto uočiš, a netko ti želi reći da to nije tako onda se to nazove teorija urote. Drugim riječima teorija urote je suvremeni izraz za istinu. To je sve.
Transhumanizam i nadzor nad energijom
Većina će reć da je globalno zatopljenje činjenica?
- Daleko je to od činjenice. Sama ideja globalnog zatopljenja krši osnovni fizikalni zakon i o tome pišu znanstvenici. Nedavno sam čitao knjigu H2O ljubljanskog profesora Rudolfa Podgornika. Cijelu knjigu se ljuti na alarmiste globalnog zatopljenja ukazujući na elementarnu činjenicu da promjena CO2 u atmosferi prati zagrijavanje ili hlađenje oceana. Kad se ocean zagrijava ispušta CO2, kad se hladi apsorbira. Da ne govorimo o elementarnoj činjenici da je vodena para najveći plin staklenika. Imaš još jedan mali problemčić, a to su laži svjetske propagandne organizacije IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change) koja plaši svijet jednom krivuljom nazvanom hokejskom palicom. Temperature padaju i tu kreće lučenje CO2 i temeperaturni rast. U mojim knjigama iz 2010., ako vam se da čitati, su opisane afere Climategate 1.0 i 2.0 gdje su u stotinama mailova znanstvenici dogovarali kako izbaciti iz krivulje srednjovjekovno globalno razdoblje, dakle 10. stoljeće kad je bilo globalno zatopljenje. Zašto su vikinzi Greenland nazvali Greenland? Dogodilo se to da je to bilo vrlo dobro vrijeme kad nitko nije lučio CO2. Mi danas hrlimo prema zahlađenju i najhladnija točka je tek pred nama. Imamo nekoliko ciklusa koje se kose međusobno. Imamo jedan ciklus Pacifičke struje koja svakih 30 godina promijeni smjer. Od 1947. do 1977. je bilo zahlađenje, od 1977. do 2007. zatopljenje. Sad smo opet u zahlađenju. Imamo 200- godišnji ciklus Sunca. Danas na njemu ima užasno malo pjega. Samo 50 pjega na vrhuncu. Postoji povijesna koleracija broja pjega i topline na zemlji. Kad pjega nema Sunce slabije radi kao sada. Naravno, da je hladnije.
Globalno zatopljenje je pojam koji se ne može ustanovit. Jedan vrhunski norveški znanstvenik je u mojoj emisiji Na rubu znanosti potpuno objasnio sve te mehanizme.
Ideja globalno zatopljenja služi samo tome da se stvori karbonska valuta. Ona služi samo tome da ograničava stvaranje energije jer je CO2 ključni dio kruženja energije. A sve to skupa služi samo tome da se na čovječanstvo instalira jedan društveni model koji se zove tehnokracija gdje se kroz računski sustav svakom da jednaka količina karbonskog novca. Zbog toga već imaš izražen CO2 na kutijama i tipkovnicama. Onda će bit koliko smiješ kupiti karbonskih bodova da ti pridoneseš klimi. Drugim riječima, to je samo jedna poluga transhumanizma koja ide prema integraciji svijeta i nadzorom nad energijom. Dakle, nema apsolutno nikakvog utemeljenja.
Ljudi stanice divovskog organizma
Postoji li scenarij po kojem će na Zemlji postati pretoplo za civilizaciju?
- Ne, ali postoji scenarij da će postati prehladno da ga ugrozi. Mi smo tu situaciju već imali u Malo ledeno doba u 17. stoljeću. Zašto su Turci došli do Beča? Drava se zaledila. Godina bez ljeta 1814. Ima jedna druga stvar, a to je da se Zemlja sad nalazi u jednom nevjerojatnom previranju, što bi alarmisti globalnog zatopljenja mogli nabrojati i druge stvari kad bi htjeli, za više stotina postotaka rast broja vulkana, tornada u Sjevernoj Americi, uragana i drugih stvari... Nešto se zaista događa. Mislim da sama Zemlja ako je promatramo kao organizam, zašto bi tako usko razmišljali da smo mi živi, mi se razvijamo, i mineral se razvija, a da se Zemlja na neki način sama po sebi ne razvija? Rekao bih da jesu turbulentna vremena kao skok u stanje više uređenosti, a uvijek prije stanja više uređenosti nastupa stanje najvećeg kaosa. To je elementarni zakon fizike, kemije itd. Neko to pokušava hakirati i stvoriti jedan trend dehumaniziranog načina življenja gdje bi ljudi bili stanice divovskog organizma.
