Ola Ivo, nao sei como posso te comprimentar em Portugues ou... Možda na talijanskom? S engleskim nisam baš u prijateljskim odnosima. Na engleskom znam pravilno izgovorit dvi riči i to one što se ne govore svakom i u svakoj prilici. A mogao sam lipo reći; Ej Ivo, nismo se sreli tako dugo, a znam da radiš, da pivaš i znam da ćeš pivati, evo za koji dan, upravo na Dan žena?
- Na kojem god jeziku pokušamo, vjerujem da bismo se sporazumjeli jer vjerujem da se dobri ljudi s malo volje mogu razumjeti. Hvala Vam Gorane na ovom susretu. Onaj glazbeni dogodit će se s publikom upravo na Međunarodni dan žena u centru Splita, na Prokurativama u kavani Bajamonti. Veselim se tome jer ću pjevati neke od pjesama koje najviše volim, a koje su otpjevali poznati muški fadisti. Moj band je suvremen i dobro uvježban, tako da smo spremni za ovu vjerujem lijepu glazbenu priču.
Ovo, uvodno, o jezicima. Diplomirao si engleski i talijanski na Filozofskom fakultetu u Zadru. Kasnije i studij glume, tu u Splitu. Pa onda u Portugalu usavršio portugalski...I, normalno da te infeta fado. Trebalo je imati hrabrosti za iskazati čežnju kroz interpretaciju, taj saudade koji je specifičan i lijep i kojega se, na žalost, rijetki kod nas usuđuju interpretirati. Ima nešto u tebi, u načinu, emociji, pratim te. Dobar si!
- Vjerujem da bi možda I drugi željeli, ali istina jezik je iznimno važan i treba ga dobro poznavati da bi se pjevalo, jer u tim riječima zaogrnutim glazbom ima toliko poruka, toliko emocija I toliko lijepih trenutaka koji moraju biti jasni onome koji ih izvodi da bi možda ne kroz samo značenje, ali kroz emociju, bili jasni onima koji slušaju. Hvala na pohvali. Emocije su sastavni dio svakog čovjeka, ali ih treba njegovati. Ne smijemo se sramiti biti emotivni, to nas čini ljudima. Danas na žalost živimo u nekoj navali dehumanizacije i prodoru hladnoće kako emocionalne tako i društvene. Ja to ne želim, guram neki svoj film koji upravo ima emociju kao glavnu glumicu, a ja sam joj partner.
Uh kako si to dobro rekao. Baš kao pravi poliglota, interpret, glumac i ravnatelj GKM Split. I kao Ivo Perkušić, kakvog znamo. Malo o kazalištu i još malo o glazbi, suradnicima?
- Gradsko kazalište mladih moj drugi je dom. Tamo zaista uživam radeći i boreći se za što bolji teatar, a vjerujem onda da se to i osjeti i vidi. Nakon napornog radnog vremena gušt je opustit se uz pjesmu i razgovor s dragim ljudima. E upravo tako nastale su i neke autorske pjesme. Ja sam od malih nogu zaražen Sanremom, pa posljedično Splitskim festivalom. To su izravna sjećanja na nešto lijepo i dobro i kvalitetno. Danas ima naravno svega kao bilo gdje drugdje, ali uvijek je važno osjetiti iskrenost i namjeru da se bude svoj, ma što o tome tržište mislilo.
Glazba je postala roba, i ako u kratkom vremenu ne pronađe svoje kupce smatra se da je loša, ali to je daleko od istine. Najslađi proizvodi neki su od najtraženijih na tržištu, ali svi znamo koliko su štetni po zdravlje, o alkoholu da ne govorim ili sličnim stvarima. Potrebno je dati vremena, a to svima kao da nedostaje, pa smo u stalnoj utrci, a često ni ne znamo što se ili koga hvata.
Moje pjesme, autorica Ines Prajo i Arijane Kunštek, rezultat su dugih razgovora i sviranja, prekapanja po nama samima i našim temama koje su izravna emocija i dolaze u malim nakladničkim količinama, a za mene vrijede čitavi svemir.
